Časno je nosio hrvatski barjak na svojoj dionici

U susret simpoziju Tripalovi dani u Sinju, koji će se održati u četvrtak 18. lipnja u Alkarskim dvorima, danas objavljujemo završni dio teksta Časno je nosio hrvatski barjak na svojoj dionici.

Riječ je tekstu koji je povodom smrti Ante Mike Tripala napisao njegov prijatelj, ugledni hrvatski novinar, leksikograf i publicist Josip Šentija.

…Na manifestacijama u okviru Hrvatskog proljeća diljem Hrvatske Miko Tripalo odlučno je istupao u obranu hrvatske državnosti i prava hrvatskog naroda da raspolaže sam sobom. Na svojim posljednjim mitinzima, ujesen 1971, u Imotskom, Veloj Luci i Zadru, govorio je zanosno i s vjerom da je hrvatska zemlja jedino mjesto na globusu gdje Hrvati mogu imati svoju državu. Bilo je to ravno objavi hrvatskog političkog programa, prožetog starčevićanskim prkosom i odlučnošću. Oslanjajući se na njih, Tripalo se opirao službenoj ideologiji i politici. Danas bi se kazalo da je istupao državotvorno.

        Djelovanje Mike Tripala u ondašnjemu službenom sustavu razbuđivalo je vjeru hrvatskoga građanstva u bolju budućnost Hrvatske, a njega samoga – jer je ostao dosljedan svojim uvjerenjima i odan hrvatskoj narodnoj stvari – nužno je vodilo vrhuncu njegova političkog života – vrhuncu na kojemu se narodni barjak uzima odlučno i do kraja u vlastite ruke, ili se – pada. Miki Tripalu se dogodilo ovo drugo. U onim regionalnim i svjetskim okolnostima drugo mu se nije ni moglo dogoditi, što je on sam znao, a to je upravo dokaz njegova osobnog, ljudskog i političkog poštenja. Jalta je bila još vrlo čvrsta. Samo su Hrvati i Baltici čekali i žudili njezin kraj. Miko je to znao, a ipak se junački borio za Hrvatsku, za Hrvatsku s ograničenim i neograničenim suverenitetom, ali uvijek za Hrvatsku. Pao je na političkom bojnom polju. Pao je zajedno sa Savkom Dabčević-Kučar, kao paralelnim i ravnopravnim protagonistom vodećega hrvatskog dvojca onoga vremena. Njihov je pad označio završetak jednog burnog razdoblja suvremene hrvatske povijesti, poslije kojega je nastupilo dugo razdoblje famozne hrvatske šutnje, šutnje koja je surovo nametnuta, ali i samonametnuta. Dugo vremena poslije govorili su samo hrvatski zatočenici u Lepoglavi i Staroj Gradiški.

        Uza sve dužno poštovanje i priznanje može se kazati da je Miko Tripalo učinio sve osim onog posljednjeg, in extremis koraka, koraka koji vodi u kaznionicu, na robiju. Providnost zna, a potomci će suditi čega mu je za taj korak u onim okolnostima manjkalo – snage, hrabrosti, ili uvjerenja. Naša nam povijest govori pak, da bez toga koraka na terenu kao što je taj hrvatski, čovjek ne može biti barjaktar u posljednjoj, odlučujućoj bitci. Ipak, mi, njegovi suvremenici, moramo biti objektivni i pravedni: kod podizanja spomenika barjaktaru posljednje bitke ne bi bilo časno zaboraviti doprinos sviju onih prethodnika bez čijeg udjela ni posljednja bitka ne bi bila pobjednička. Miko Tripalo časno je nosio hrvatski barjak na svojoj dionici hrvatskoga povijesnog puta. Ta je dionica obilježena i njegovim imenom. Zato mu pripada čast, slava i hvala sadašnjih i budućih naraštaja.