mel

Danica Ramljak: Odlazak sinjskog zeta Borisa Buzančića

Autor/ica
Objavljeno: 12 listopada, 2014
boris_buzancic_03

Odlaskom velikog hrvatskog glumca Borisa Buzančića izgubila je cijela hrvatska kultura, a grad Sinj izgubio je svog zeta koji je uz pokojnu suprugu Katju Dalbelo odgajao svoju djecu Anu i Ivana da jako vole rodni grad svoje pokojne majke i da iz njega ponesu lijepa sjećanja na rodbinu i mnoge drage prijatelje.

S Anom sam se nakon Sinja i Zagreba redovito družila u Americi, od Washingtona do Chichago-a dugi niz godina, a Sinj je bio uvijek bio nepresušna tema, bilo da smo slavili Thanksgiving ili obilazili znamenitosti.

Prije nekoliko godina kao predsjednica Kluba Sinjana u Zagrebu pozvala sam Borisa Buzančića da nam bude poseban gost i zajedno sa Sinjanima u Zagrebu odgleda predstavu Duje Manzan i Mate Manistra u odlicnoj izvedbi amaterskog kazalista Sinj. Boris je bio sretan i veoma zahvalan na pozivu. Skroman i velik u svojoj skromnosti… A nama svima je bila velika čast imati ga kao gosta te večeri. Sigurna sam da se te večeri sjetio i svoje pokojne supruge, a naše Sinjanke Katje.

Iz memoarskog ulomka sam Boris najljepše je opisao suprugu Katju koja je plešući balet u Zagreb ponijela i dio sinjskog mentaliteta i tradicije:

Dinarska grubost, a ne lijepo udvaranje

Rekao sam da sam ženu upoznao na jednom domskom sastanku u Gundulićevoj ulici. Moja današnja supruga Katja rođena Dalbelo, Sinjanka je. Bila je curica s velikim začuđenim očima, usnica crvenih kao zrele trešnje. Teško je zivjela uz bijelu kavu, kruh i cigarete.

Odmah sam se zaljubio u nju, ali me ona nije posebno ‘fermala’. Nastojao sam je osvojiti raznim poklončićima, bonbonima na primjer, ali ni to nije pomagalo. Bio sam puno zaljubljeniji u nju nego što je ona bila u mene.

Kao Sinjanka očekivala je od mene agresivniji nastup, ali ja u zivotu nikad nisam bio agresivan.

Poslije sam shvatio da je ona trazila apsolutnu mušku dominaciju, da je odgojena u smislu da zena mora samo pristati ili ne pristati. Ona nije tip zene koja bi svoje osjećaje pokazivala javno. Odgojena u zenskim strahovima, stidna, očekivala je od mene dinarsku grubost, a ne lijepo udvaranje, mladićko šepurenje i slično.

Poslije nekoliko prekida, ipak sam je uspio nagovoriti na vjenčanje i mi smo se vjenčali 1956. godine.

Dakako, vjenčanje je bilo skromno kao sva ondašnja vjenčanja. Bili smo siromašni, čak nismo imali para ni za vjenčano prstenje. Budući da je ona na prstenu inzistirala, Tonči Vrdoljak mi je pomogao da joj kupim prsten.

Pero Kvrgić i Nada Subotić bili su nam vjenčani kumovi. Zapravo, oni su jedini pristali da nam svjedoče pri vjenčanju. I Pero i Nada bili su siromašni. Kao vjenčani dar poklonili su nam neki keramički servis za rakiju. Tog servisa nemam više, uništila su ga djeca.

Ali i danas, kad zelim naljutiti kuma Peru, kazem mu za taj servis. Onda se smijemo nekadašnjem siromaštvu. To naša djeca danas ne mogu shvatiti. Zato i kazem da laze svaki onaj koji kaze da u siromaštvu ima ljepote. Bogami, taj tko to tvrdi ljuto se vara. Mi smo zaista bili siromašni i to vam govorim kao zivi svjedok te neimaštine.

Reći ću vam kakvo je to vrijeme bilo. Dok mi je zena bila u drugom stanju, pred porodom, zaradio sam tuberkulozu snimajući film “Nije bilo uzalud”. Na snimanja smo se vozili američkim kamionima dok nas je hladio vjetar s mađarske puste. Za to vrijeme tantijeme od filma ubirali su direktori koji su pare za snimanje drzali na svojim štednim knjizicama i ubirali visoke kamate.

A mi smo svoje honorare čekali i čekali. Danas ti tramvajci imaju dobre mirovine, a mi smo tu gdje smo. Tada nismo mogli ništa učiniti. Dabogda se to vrijeme više ne ponovilo. Nikad.

Sutra se Hrvatska oprašta od Borisa. Ovo je moj mali prilog tom oproštaju.

dr. sc. Danica Ramljak

ferata@ferata.hr
0997370409