mel

Fra Jozo Župić: Goniči blaga

Autor/ica
Objavljeno: 29 rujna, 2014
pazar

Goniči blaga

Prije podne sam se prošetao do Pazara. Bože moj, koliko li sam puta prolazio ispred Pazara. Mi smo djeca skraćivali put do škole a taj nas je put vodio ispod Pazara, priko njiva na kojima su rasli pšenica, kukuruz, ječam ili djetelina. Onda smo pregazili Gorućicu, i evo nas u školskom dvorištu. Ako bi Gorućica nabujala, malo bi je zaobišli, pa priko Krolina mosta u školu. Više nema njiva nego su probili asfaltnu cestu kojom auta dolaze do glavne ceste koja vodi prema Splitu, i tu se može skrenuti, lijevo prema Sinju i desno prema Splitu. S lijeve i desne strane ceste gdje se bile njive sada su  iznikle kuće, i praonica automobila.

Pazar je nama djeci bio vrlo zanimljiv. Za vrijeme školskih praznika, svake smo subote odlazili na Pazar, jer se na Pazaru događao stočni pazar. I ne samo stočni, nego bi se moglo reći robno-stočni sajam.
Pročitao sam u zapisu iz 1898. godine:

“Dva puta na tjedan u Sinju je pazar na koji se sakuplja ne samo narod općine sinjske, nego i iz Bosne, iz gornje i srednje Dalmacije, pa i iz daljnih krajeva. Ti su pazari zanimljivi radi velika prometa i trgovine, što no svjedoče o bogatstvu krajine, pa radi raznolikih i slikovitih narodnih nošnja…Na pazarih ima svega, još je vriedno zabilježiti, da u sinjskom polju raste najbolje sieno”.

Meni u ušima odzvanjaju glasovi prodavača  i kupaca na Pazaru. Ponuda je velika: ovce, janjci, koze i jarići, krave i telad, konji, krave, volovi, magarad, svinje. Nadvikivanja, propitivanja o životnjama: koliko krava daje mlijeka, je li magare bijesno, koliko je godina star konj, gledaju mu u zube. Atmosfera raste do usijanja. Svaki čas ljudi očekuju da će se prodati konj, magare, krava i ostalo blago. Evo ruku. Pružili su ruke prodavač i kupac. Netko je presjekao. Životnja je prodana. Veselo se pošlo u krčmu kod Zele. Past će piće, a mi smo djeca dobili šambezo.

I, dok se sjećam stočnog pazara dolaze mi u pamet riječi iz stiha pjesnika D. Tadijanovića:

“Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog”.

Dok su ljudi odlazili na piće, mi smo djeca poput strijelaca u vojsci kružili uokolo i skupljali prazne kutije od šibica ili kutije od cigareta. Kutije od šibica bile su nam zanimljive po slikama gradova, ptica, životinja, cvijeća,  kojima su bile oslikane. To smo skupljali kao što danas ljudi skupljaju razne suvenire. Kutije od cigareta koristili smo kao igrače karte, za briškulu, trešet, trijumf i koncinu.  Stariji su imali prave karte, Talijanke, a mi djeca gledajući odrasle kako igraju, htjeli smo imati svoje karte, pa su nam kutije od cigareta bile najbolja reklama. Ostali bismo na Pazaru sve do podne, a kroz to vrijeme zastajali bismo i kod prodavača ječma, pšenice, kukuruza, krumpira, pčelinjeg meda, masti, ulja, pršuta i pancete, ručnih alata, grabalja, vila, lopata, motika. Tu mi je i moj pokojni ćaća kupovao vile i grablje  za njivu i motiku za  vinograd.

Jedna mi je zgoda posebno ostala u sjećanju. Mesari iz Splita kupili su dosta stoke na Pazaru. Zamolili su nas djecu da im  pomognemo goniti stoku do Mojanke na Kukuzovcu, kako se krave ili volovi ne bi razbježali u brdo ili u pravcu polja. Postali smo goniči blaga. A,  onda bi stigli do Mojanke gdje je bila lokva s vodom. Tu bi blago i njihovi novi gospodari otpočinuli i nastavili put do Splita. Nama djeci dali su nešto novaca, pa smo tako mogli  poći u Turčina na pašte, ili smo mogli kupiti karte za kino. Sjedeći pokraj lokve, ni slutio nisam da ću jednoga dana pročitati legendu o Mojanki u kojoj piše:

“Mojanka ti je mjesto na Kukuzovcu, kad se ide iz Sinja prema Splitu na desnu ruku, to je brdo visoko kao planina. A to se zove Mojanka po tomu što je nekad bila djevojka Anka koju su svatovi vodili, a dočekala ih neka jača sila i poubijala svatove i Anku odvela. Za Anku se ne zna što je od nje bilo, a mati je njezina kad je za to čula, išla po Mojanki i pribirala i tražila po mrtvima ne bi li našla Anku i žalila je: – Moja Anka, moja Anka, jadna tvoja majka! I po tom događaju, kako se dogodilo i kako je ona žalila, nadijelo se ime, prozvalo se imenom Mojanka”.

Eto tako, dok se sjećam Pazara koji se smjestio između sinjskih zaselaka Tomaševića i Župića i na kojemu su i jedni i drugi igrali balote, a pridružili bi im se  Križanci, Kokoti i Pavići, i na koji  su vojnici iz Kule dovodili svoje konje, a mi ih djeca dodirivali rukama i jahali na njima uz pomoć vojnika, danas vidim zapušteni Pazar na kojemu bi prema odluci Gradskog poglavarstva iz godine 2004. trebala niknuti zgrada sinjske OŠ fra Pavla Vučkovića s velikom sportskom dvoranom i gdje bi bila sinjska Glazbena škola.

I još nešto, pročitao sam da je umjetnik Vlade Marjanović po želji Vice Buljana naslikao 1952. godine sliku “Pazar u Sinju”. Tu fresko sliku koja je duga oko 6 metara, a visoka do 2 metra nisam vidio. Možda ću je imati prilike vidjeti kad dođem opet u Sinj.

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409