mel

Fra Jozo Župić: Pohod grobljima

Autor/ica
Objavljeno: 23 rujna, 2014
groblje_sinj

Pohod grobljima

Sišavši sa Sinjske tvrđave, posjetih dva groblja: groblje sv. Frane i novo groblje. Hodam od groba do groba, od grobnice do grobnice. Mnogi koji leže u tim grobovima i počivaju snom mira, meni su nepoznati, ali su svi bili ljudi, osobe, bilo djeca, bilo odrasli. Na pamet mi dođoše riječi nobelovca Ive Andrića: “Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O, nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!” I ja sam zaželio vječni mir u Bogu svima koji leže u tim grobovima, staroga i novoga groblja. Neke sam i poznavao, o nekima slušao ili čitao u knjigama.

Evo me pred grobom i bistom alajčauša Šore. Obljubljen posebice od sinjske djece. Godinama je bio alkarski alajčauš, izvanredan jahač, a eto imao je nesreću, da je baš stradao u padu s konja.

U tom grobu leži Ivelja Župić. Barba Ivelja, tako sam ga zvao. Do njega stric Peko. Ivelja dirigent Gradske glazbe Sinj, a Peko udarao u veliki bubanj. Koliko budnica, koliko marševa, koliko nastupa po Sinju, Cetinskoj krajini i šire. Uz njih počiva i akademski  kipar Ante Župić. Meni je predavao likovni odgoj. Generacijama je ulijevao ljubav za umjetnost. Jeste li ikada bili pred njegovom skulpturom “Prisjećanje” ispred Gimnazije Dinka Šimunovića u Sinju? On je uredio i unutrašnjost grobne crkve sv. Frane Asiškog 1967. godine.

Vice Buljan, alkarski vojvoda pridružio se mnogim umrlim alkarima i sinjskim glazbarima, među kojima je i moj otac Mirko. Tu pred očevim  grobom u kojemu počiva i moja majka Mila naviru mnoga sjećanja. Ne mogu zaboraviti trud i muku koju su podnijeli za nas djecu, a uza sav trud i muku Mirko je imao vremena, da godinama udara u mali bubanj, ispravlja pogrešne korake glazbara. Nama je djeci pričao o nastupima Gradske glazbe Sinj po Hrvatskoj, a i o svome sviranju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Mater mi je bila zanimljiva žena. Jednom sam joj rekao: “Majko, Žarka, Iveljina kćer, upisala je klavir. Mogao bih i ja poći učiti klavir.” A, ona će meni: “Nemam ništa protiv, ako će ti Ivelja platiti. A ja nemam otkud.” Drugom zgodom govorim materi: “U školi me izabraše da igram glavnu ulogu u jednom kazališnom komadu.” Ona će  meni: “Ne možeš ti tamo, jer će te iskvariti!” Učiteljica uvela rezbarenje na satu. Trebalo je kupiti pilice i ostali materijal. Mater će meni: “Neka ti Danica kupi. Odnila je nesrića. Otklen meni novac?” Moram priznati da se živilo siromaški. I shvaćam danas da roditeljima nije bilo lako. A danas bi neki mladići i djevojke odmah željeli auto, a roditelji nemaju ni za kruh.

Nedaleko od njih je i grob Jerka Župića. Padobranac, glazbar, pjevač. Otac mnoge djece. Hrabar u skokovima na Sinjskom polju. Dobro se sjećam da mu je pokojni otac, stric Briše često govorio: “Ne vraćaj mi se, ako ti se padobran ne otvori.” Svi smo se smijali, a Jerko je radio po nadahnuću svoga srca. Uživali smo na Veliki četvrtak kad je pjevao Judine riječi. Ja sam čak mislio uzeti ime Jerko kad sam se oblačio na Visovcu za fratra, jer, trebalo je promijeniti ime u uvjerenju da se promjenom imena rađa novi čovjek, ali mi je pokojna mater govorila: “Ne Jerko, jer on pjeva Judine riječi”. Bojala sa da ne izdam zvanje i postanem Juda. Tako je to bilo. A, Jerko je bio dobar. Volio je pjesmu, šalu.

Pred fratarskom grobnicom naviru mi sjećanja na fra Josipa Antu Soldu. I na druge fratre. Svi su oni radili na dobrobit vjerničkoga puka, a fra Josip je svojom pisanom rječju ostavio trajan spomen na Sinj, Hrvace i Vrliku. Sinjani mu napraviše i bistu. Eno je u parkiću, ispod crkve Gospe Sinjske.

Mogao bih nizati i nizati imena pokojnika koji počivaju na grobljima koje pohodih. Ponovno mi se u pamet vrati Ivo Andrić i njegove riječi: “Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409