mel

Fra Jozo Župić: Prof. Ante Župić (1929.-1974.) u mome sjećanju

Autor/ica
Objavljeno: 10 prosinca, 2019
zupic ante

Prošlog tjedna u Sinju je održan skup sjećanja na sinjske profesore Anu i Antu Župić, na kojem je jedan od sudionika bio i fra Jozo Župić koji je govorio o djetinjstvu i mladosti Ante Župića. Ovoga puta fra Jozo je svoja sjećanja podijelio sa čitateljima Ferate…

‘Bio sam u Sinju 5. prosinca 2019. godine. Priustvovao sam na izložbi radova akademskog kipara Ante Župića. Ujedno sam sudjelovao na Skupu sjećanja na profesore Anu i Antu Župić. Ante mi nije samo rod, već mi je bio i profesor crtanja. Na njegovu satu nije bilo nediscipline. Pokazivao je pažnju prema svakom učeniku i učenici. Upućivao nas je u tehniku crtanja, bojanja. Izvodio nas je u prirodu, a posebice kad bi pao snijeg. Dakle, volio je prirodu i nju je želio utisnuti duboko u naša srca.

U svojim Župićima rado se družio s ljudima. U društvu je više slušao nego li je govorio. Kao da je jučer bilo, vidim ga na Župića guvnu, pred Gegaševom pojatom. To je bila špica okupljanja. Ako je čitao novine, onda bi sjeo pred svojom kućom na skaline. Najprije bi pročitao Vjesnik, a onda Borbu. Cigareta u ustima i polako lista stranicu po stranicu. Najviše se zadržavao na stranicama o kulturi i umjetnosti. Zanimale su ga i političke teme.
Posebno je volio kćerku svoga brata Jerka, malu Mariju. Kad bi pao snijeg odlazio je u Matanovu i Žukovljevu ogredicu i tu bi na snijegu slikavao malu Mariju u svim pozama: na saonici i bez saonice. Marija je padala, dizala se, bacali su je u zrak, grudala se. Nama djeci sve je to bilo zanimljivo, a posebno Anti i njegovom fotografskom aparatu. Reče mi Marija da su sve te slike sačuvane. Šteta što ih nismo mogli vidjeti na Izložbi, jer i one bi svjedočile o umjetniku Anti Župiću.
U Župića selu Ante je prvi,a možda i posljednji imao vespu. Jednom sam se s njime provozao do sinjskog polja. Posjetili smo radnike u polju. Njemu je vespa prvenstveno služila za obilazak raznih lokalitete hrvatske kulturne baštine na koje će jednoga dana povesti svoje đake i tumačiti im hrvatsku povijest.

Osim nastavničkog rada u školi, Ante je bio veliki radnik u vinogradu. Zajedno sa svojom braćom Jerkom i Josipom (Mazom) odlazio bi na Radošić u vinograd i okopavao lozu. Bio je pedantan. Iza njega ne bi ostala nijedna travka. Ante je iza sebe ostavljao sve uredno. Na glavu bi stavio šudarić. Na četiri strane napravio bi čvorove. Znoj se zaustavljao u šudariću i nije mu kapao niz oči i lice. Ljubav prema lozi i vinogradu naučio je od svoga oca Stipe, zvanog Briše.
Pokojna strina Anka, Jurina mater, pričala mi je o Antinoj aktivnosti glede kiparstva. Često je odlazio u Rudušu. Donosio bi svježu glinu i od gline su nastajala njegova umjetnička djela. Gline je bilo posvuda: po kužini, po hodnicima, u modeliranim djelima. Stari ljudi kažu da je glina “zemlja koja se jede odnosno pije” jer upija, drenira i eliminira nečistoće iz organizma, krvi i limfe.

Bio je na mojoj mladoj misi 22. srpnja 1973. Uspravan kao i uvijek stajao je u prvoj klupi do oltara Čudotvorne Gospe Sinjske. Toga dana mi je darovao brijaći aparat na struju. Tada ni slutio nisam, a možda ni on, da će već 2. prosinca 1974., nakon kratke i teške bolesti u Zagrebu napustiti Hrvatsku i rodni Sinj. Iza njega će ostati njegovi radovi koje smo mogli vidjeti na Izložbi 5. prosinca 2019. u Galeriji Sikirica. Ostavit će suprugu Anu i četvero djece: Tomislava, Trpimira, Branimira i Jelenu. Volio je svoju obitelj, svoju Hrvatsku, svoje učenike. A ta njegova ljubav prema obitelji i Domovini smetala je onima koji nisu željeli Hrvatsku. Poslije programa u Alkarskim dvorima u kojima se okupilo mnoštvo Antinih i Aninih štovatelja saznao sam od Danice Ramljak, bivše ravnateljice Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, da Anti nisu dali mira ni u školi. U kratkom razgovoru ona mi ispriča zgodu ili bolje rečeno nezgodu koja se dogodila u njezinom razredu. Ante je upravo odložio Imenik i počeo s predavanjem. Ulazi jugoslavenska milicija i odvodi ga iz razreda. Šok za sve gimnazijalce i gimnazijalke. Što je dalje bilo s Antom? Što su ga pitali? Kakav su pritisak na njega vršili? Sve je to pošlo s Antom u grob.

A on je ponio sa sobom domoljublje, rodoljublje, vjeru u Boga koju je javno ispovijedao. Bio sam šest godina ministrant u crkvi Čudotovrne Gospe Sinjske. Moram priznati da nikada nisam u crkvi susreo svoje nastavnike, a Ante je bio uvijek uz Veliki oltar. Obavljao je također pobožnsti Trinaest utoraka u čast sv. Ante.

Komunisti su mu mogli naškoditi tijelu, ali mu dušu nisu uništili. Bilo je zabranjeno gimnazijalcima i profesorima da pođu na Antin sprovod, ali je bilo i hrabrih koji su prekršili takvu zabranu, jer Ante je bio čovjek, vjernik, otac obitelji, izvrstan pedagog i profesor, rodoljub, Hrvat.

Neka mu je vječna slava u zajedništvu s njegovom suprugom Anom koje sam 5. prosinca 2019. preporučio Bogu u misnoj molitvi. Bog je konačni sudac i Anti i onima koji su ga prezirali, kao i onima koji su ga voljeli.’

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409