Helena Brković: Sinjske škrabice

U jučerašnjem izdanju emisije Hit radija ‘Libar’ predstavljena je još jedna talentirana učenica OŠ ‘Fra Pavla Vučkovića’ Helena Brković. Riječ je o članici Literarne grupe koja djeluje u ovoj školi, a čiji su brojni tekstovi nagrađivani na literarnim natječajima. Između ostalog, Helena je napisala ‘Sinjske škrabice’, novinarski rad-reportažu u školskoj godini 2015./2016. i tada je postigla uspjeh na županijskoj smotri Literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva (LiDraNo) te je novčano nagrađena od Grada Sinja.

SINJSKE ŠKRABICE

Prošlo smo se ljeto, moja dobra  prijateljica Marijana i ja, odlučile  malo poigrati i praviti se turistima u gradu Sinju. Svake godine Turistička zajednica grada Sinja provodi akciju nazvanu Turist u svom gradu. Toga dana turistički vodiči vode sugrađane u razgledavanje kulturnih znamenitosti grada; muzeja i galerija. Ideja nam se jako svidjela i pridružile smo se jednoj grupi.  Prvo smo posjetile Muzej Cetinske krajine, mjesto u kojemu je prikazana prošlost cijele Cetinske krajine od prapovijesti do današnjih dana. Od ljubaznih i veselih kustosica naučile smo mnogo zanimljivih stvari o gradu Sinju, važnim ljudima grada i njegovoj povijesti. Zatim su nas uputile u novootvoreni Muzej Alke. To je moderni muzej u kojem je prikazana viteška igra Alka koja se svakog kolovoza igra u Sinju i po kojoj je Sinj nadaleko poznat. Muzej nas je oduševio. U istoj zgradi nalazi se i Galerija Sikirica u kojoj su prikazani kipovi sinjskog kipara Stipe Sikirice. On je napravio mnogo važnih djela za grad Sinj, a možda najpopularniji je njegov konj s alkarom na dnu Alkarskog trkališta. Već pomalo umorne, napustile smo grupu i sjele na klupu ispred crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, najznačajnije građevine grada u koju dolaze na tisuće vjernika, osobito za blagdan Velike Gospe.  Sjedeći tako na klupi na Šetalištu Alojzija Stepinca, primijetile smo skupinu umirovljenika okupljenih oko jedne klupe. Nešto su raspravljali pa su se mogli čuti i povišeniji tonovi. Nije to bila svađa jer su se smijali. Nije da smo prisluškivale, ali kako su bili glasni čule smo da govore o planinarenju. U jednom je trenutku jedan od njih ustao i rekao:

‘Iđen provjerit di se iđe iduće nedilje, nešto san čuja da se iđe na Blidinje pod šatore.’

Otišao je nasuprot našoj klupi i stao ispred neke uokvirene kutije koja je visjela na zidu. Zanimalo me  što on to gleda jer volim planinariti sa svojim roditeljima. Na kutiji je pisalo Planinarsko društvo Svilaja i u njoj je bio papir s obavijestima o izletu. Pitala sam naglas što je to, a čovjek mi je rekao da je to škrabica planinara, najstarija škrabica u gradu.  Mislila sam da je škrabica kutijica za milodare u crkvi pa mi nije bilo jasno otkud sada na zidu kuće.  Stariji gospodin mi je objasnio da Sinjani te kutije na zidu koje služe za razne obavijesti zovu škrabice. Prišao nam je još jedan gospodin koji se s planinarom srdačno pozdravio i, kako je to običaj, pitao za zdravlje i obitelj. Okrenuo se prema meni i predstavio mi se:

‘Ja sam ti Slaven Kardoš, učitelj u Sinju i isto planinarim. U ovom sam planinarskom društvu od kada se osnovalo. Ova ti je škrabica stavljena 1965-e ili 1966-e, samo se nije nalazila ovdje, nego u Livanjskoj ulici. Tek poslije je premještena ovdje. Bila je to jedina škrabica u gradu. Ostale su došle tek poslije.’

 Zahvalila sam se gospodinu i vratila se Marijani. Pitala sam nju zna li ona išta o tim škrabicama, ali i ona nije imala pojma. Odmarale smo na klupi nekih dvadesetak minuta i uočile smo nešto što nam je pobudilo pažnju. Naime, pokraj nas je bila velika karta Sinja sa znamenitostima grada, a nasuprot nas dvije škrabice: jedna Planinarskog društva Svilaja, a druga Nogometnog kluba Junak. Stranci su se zaustavljali ispred  karte, a škrabice su samo zaobilazili. S druge strane, svi koji su se zaustavljali pokraj škrabica bili su domaći ljudi koji kartu nisu primjećivali.  Eto, dvije vrste ljudi u istom gradu, a potpuno različitih interesa.   

Nakon otkrića što su škrabice, Marijana i ja odlučile smo istražiti gdje ih još ima u gradu, vidjeti čije su, što piše na njima i čitaju li ljudi te obavijesti. Krenule smo preko Trga kralja Tomislava prema Vrličkoj ulici. Odmah na kutu nalazila se škrabica Udruge Gaj Liberije. U njoj je bila obavijest o utakmici koju Udruga svake godine organizira za Dane Alke i Velike Gospe. To je nogometna utakmica Rimljana i Delmata koja je interesantna jer su natjecatelji odjeveni u odjeću iz antičkog doba. U Sinju se nalazi najstariji prikaz lopte iz rimskog razdoblja pa se i to koristi u turističke svrhe. Malo dalje nalazi se škrabica Biciklističkog kluba Vlaji. Prikazani su biciklisti na različitim mjestima koje su posjetili. Nasuprot njihovoj, škrabica je Lovačkog društva, koja je tom prilikom bila bez obavijesti. Možda zbog lovostaja. U  Vrličkoj ulici nije više bilo škrabica pa smo se odlučile vratiti na Trg i krenuti Glavičkom ulicom. Tu smo vidjele dvije škrabice, jednu do druge. Bile su to škrabice Kluba Pegaz i Aerokluba  Sinj. Klub Pegaz se bavi paintballom i paraglidingom, avanturističkim sportovima koji obogaćuju turističku ponudu našega kraja.  Aeroklub  se nalazi na sinjskom aerodromu, koji je nekoć bio splitski dok se nije sagradio Resnik. Po sredini ulice nalazila se i zadnja škrabica. To je škrabica Gradskog kina Sinj gdje se stavljaju plakati filmova koji se prikazuju u kinu. Nismo ni znale da u našem gradu ima toliko klubova i udruga. 

Nakon što smo pronašle i zadnju škrabicu, odlučile smo se vratiti u Muzej Cetinske krajine po još koju informaciju o njima. Kustosice su nam rekle da je u gradu bilo još škrabica i da su one bile glavni izvor informacija našim sugrađanima. Pokazale su nam slike starih škrabica iz Vjesnika Cetinske krajine, časopisa koji je prestao izlaziti. Dopustile su nam i da slikamo neke fotografije. Većina ih je napravljena polovicom 20. stoljeća.

Kako tada, tako i danas Sinjani mogu u škrabicama pročitati obavijesti o svim važnijim događanjima u gradu. Takav je oblik prijenosa informacija, dok nije bilo interneta, radija ili sličnih medija, bio omiljen Sinjanima, a navika gledanja u škrabice ostala je do danas. Na kraju sam shvatila da je lijepo biti turist u svom gradu i razgledati zanimljivosti koje nisu samo u muzejima i galerijama. Otkrila sam da se  ljudi u mom gradu, osim mobitelima, mogu povezati i upoznati čitajući poruke iz sinjskih škrabica.

Učenica: Helena Brković

Osnovna škola fra Pavla Vučkovića,Sinj

Voditeljica: Helena Budimir,prof.