Intervju: Braća Sinković, njihov put, njihova priča i njihova zlata kovana u Cetinskoj krajini

Iako dobro upoznat s njihovim radom i djelom, nebrojeno puta izvještavajući o njihovim međunarodnim uspjesima, pobjedama na europskim, svjetskim i olimpijskim smotrama, na najcjenjenijim regatama, teško je novinaru opisati koliko je iza svake pobjede uloženo truda i rada, koliko je znoja proliveno, koliko strpljenja uloženo i koliko je zapravo teško dosegnuti vrh. Braća Sinković, njihov put, njihova priča i njihova zlata kovana u Cetinskoj krajini, na Peručkom jezeru i način na koji su postali dio nas…

Sinj i Cetinski kraj zapravo i nisu neka “meka” što se tiče pripreme sportaša, zbog cijelog niza problema, a koji se usko vežu uz infrastrukturna pitanja. Međutim u tom sveopćem sivilu svoje su mjesto našla braća Sinković, 30-godišnji Valent i 28-godišnji Martin, apsolutni šampioni, zlatni olimpijci i svjetska klasa kakva se rađa valjda jednom u 100 godina. I tu su, svake godine, glancaju formu i pripremaju nove pobjede. Tu kod nas, u Sinju, na Peručkom jezeru.

A kad je i kako došlo do ove uspješne priče, da kažemo i ljubavi Sinkovića s jedne strane i Sinja te Peručkog jezera s druge, pitamo? Je li Sinj baš ključan ili mi to u Sinju volimo vjerovati?

Martin: “Pa ja sam počeo dolaziti 2005., a Valent godinu dana prije. Trener Brale (op.a. Nikola Bralić) još i puno ranije. Tako da traje to već dosta dugo.”

Valent: “Nema potrebe da uljepšavamo, ali u Sinju se stvarno kuju ti rezultati i te zlatne medalje. Tu zaista napravimo najveći posao, što se tiče i tehnike i izdržljivosti. Teško da bi imali ovakve rezultate bez Sinja, jer tu imamo sve.”

Imate cijelo jezero za sebe. Zapravo, našoj lokalnoj nerazvijenosti možete zahvaliti na činjenici da radite u miru.

Martin: “Ma nama je Peruča super. U gotovo 98 posto slučajeva ujutro imamo idealne uvjete, ulje praktički, tako da bolje od toga ne može. Poslijepodne imamo malo valova, ali i to je odlično jer dosta regata ima takve uvjete i dobro nam dođe da se pripremimo za sve. Recimo u Zagrebu to nemamo na takvoj razini.”

Martin, vi ste sa Sinjom sada vezani i na jedan drugi i vjerujemo ljepši način. U našem gradu ste pronašli svoju životnu partnericu, suprugu Manuelu?

Martin: “E da. Ja sam se sada već tu udomaćio. I oženio sam tu u Sinju, feštali smo u hotelu Alkar. Ja sam prvi od svih nas veslača počeo i dolaziti na odmor u Sinj, a ne samo na pripreme. Tako da mi je Sinj prirastao srcu i tu sam kao doma. Ljudi su me super prihvatili i nemam riječi.”

Pročitao sam jednom kako vi veslači baš i ne morate toliko detaljno paziti na prehranu, barem ne detaljno i mjeriti svaki zalogaj. S obzirom na to da su Sinjani gurmani, sigurno je to obradovalo naše kulinare koji imaju što za ponuditi…

Valent: “Da, ali sigurno nije obradovalo janjce. Haha.”

Martin: “Ja mogu reći da je obradovalo punicu, jer oni svi malo jedu, barem koliko ja mogu pojest. Tako da barem nije trud uzaludan. Još jedan razlog za zadovoljstvo.”

Još jedna vaša poveznica s ovim našem krajem je i trener Nikola Bralić koji je iz Dicma, ali već jako dugo u Zagrebu. Kako bi ga opisali kao trenera – strog i pravedan, metodičan, blag…

Martin: “Bralić je najbolji na svijetu, dobio je i nagradu za najboljeg. Ali on zna da je njegovo znanje njegov autoritet i tu nema dalje. Neće on nama reći morate to i to jer sam ja rekao, nego se zna da je to tako jer je to najbolje za nas. Sve dokazano. Nije on tip trenera da sad stoji na vratima hotela u 11 navečer i gleda hoćemo mi negdje otići, zna on da prvo sebi hoćemo dobro i da nećemo raditi nikakve gluposti.”

A vas dva, kako vi funkcionirate. Ipak toliko vremena ste skupa, bude li razmirica. Iako, sigurno olakšava činjenica što se braća…

Valent: “Mislim da i sami rezultati dovoljno govore kako funkcioniramo. Točno je da nam pomaže što smo braća, jer znamo tko kako razmišlja, kakve navike ima i čim se probudimo vidimo odmah kakvo je stanje i ne treba tu puno za objašnjavati. Nema nepoznanica među nama, točno se u svakom trenutku zna tko što radi.”

Vaša veslačka priča je počela, kako to obično i biva na pomalo bizaran način. Vaš stariji brat Matija je jednog dana na televiziji vidio nešto slično veslanju i onda je krenulo…

Martin: “Naš treći brat, Matija, inače najstariji od nas, na televiziji je vidio kao veslanje, ali zapravo je on vidio kajak. I sad hoće on u to, ali mama ga je greškom odvela na veslanje. Onda se i meni to svidjelo pa sam krenuo za njim, a potom i Valent.”

Da, ali Valentova priča je bila više nogometna. Lijevi bek…

Valent: “Prvo smo obojica počeli s gimnastikom, pa je Martin otišao na vaterpolo, a ja u nogomet. Igrao sam lijevog beka. Prošao sam Dragovoljac, Zagreb i Lokomotivu u kojoj sam se najduže zadržao.”

Što jednog mladića, da ne kažem dijete, može privući u veslanje. Nogomet ima Ronalda i Mesija, košarka Jordana i Dražena. Nije baš da veslanje vuče, barem ne do vaše pojave i svih ovih rezultata. Zašto veslati?

Martin: “Nema tu puno novca, ni blizu kao u nogometu ili košarci, to se mora znati. Ja bih veslanje preporučio prije svega jer radite na otvorenom, ostvarujete jednu vezu s prirodom i jačate imunitet. Mogu reći da se tu stvara i jedan karakter, jer nauči se s malo novca jako puno raditi i postizati.”

Stalno spominjemo trud i rad, odricanja. Kako izgleda vaš jedan dan, evo ovdje na pripremama u Sinju?

Valent: “U šest se budimo, imamo doručak i u sedam krećemo na vodu. Na Peruči budemo do devet ili deset sati, ovisno kakav je program za taj dan. Poslije svakog treninga imamo video analizu treninga s našim trenerom koji sve to snima iz čamca. U 12 je ručak, nakon čega je odmor do nekih 16,30 sati. Drugi trening je do sedam, ali nije uvijek na vodi, jer dosta i bicikliramo. Ima tu odličnih staza, različitih i to je još jedan veliki plus ovog kraja. Već oko 10 se ide na spavanje.”

Prva velika medalja bila je zlato u četvercu na Svjetskom prvenstvu 2010. godine u Novom Zelandu.

Valent: “Velika stvar je bilo to zlato. Iako mi smo i godinu ranije u Svjetskom kupu pobjeđivali svjetske i europske prvake. Ali ta 2010. je posebna jer smo i kao seniori i kao B seniori (do 23 godine) bili svjetski prvaci.”

Sljedeći cilj bile su Olimpijske igre u Londonu 2012. godine. Bili ste favoriti, ali na kraju ste se morali zadovoljiti srebrom?

Martin: “Došli smo kao favoriti, ali moram sada s odmakom priznati nikad u potpunosti nisam bio zadovoljan tom srebrnom medaljom, ma koliko ona velika bila. Jer kada znaš da imaš kvalitetu za zlato, a ne osvojiš da onda ostaje ta jedna praznina. Da ga kasnije nisam osvojio, mislim da nikad u potpunosti ne bi bio zadovoljan karijerom.”

Je li to srebro utjecalo da pokušate samo u dvojcu na pariće, bratski, krenuti i po to toliko željeno zlato?

Valent: “Ma ne mogu baš reći da je to razlog, jer 2014. godine je Damir Martin imao tu tešku ozljede zbog koje je bio prisiljen pauzirati cijelu godinu, a kako nismo imali adekvatnu zamjenu za četverac, dvojac je bio logičan izbor. Tada smo, nakon nekoliko odličnih rezultat, shvatili da tu imamo najveće šanse za olimpijsko zlato.”

Na vrhuncu vaše dominacije u dvojcu došle su Olimpijske igre u Riju. Do tada ste konkurente u pravilu ostavljali za dužinu čamca i lakoćom pobjeđivali, a onda u finalu drama. Litavci su potegnuli sredinom staze, prestigli vas i zaprijetili rušenjem sna…

Martin: “Uh da. Čak su nas dobar dio utrke i vodili, pa ako baš hoćete niti mi u tom trenutku nismo mislili da možemo do zlata. Dignuli smo tempo kad su nas prestizali, ali nije nam urodilo plodom. Očito su se oni previše potrošili jer do kraja smo mi zadržali svoj nivo, oni su počeli padati i kad smo namirisali da padaju, nije im bilo spasa.”

Ulazak u cilj, zlato oko vrata. Kakav je osjećaj biti zlatni olimpijac. Što vam je prolazilo kroz glavu?

Valent: “Prevelika sreća. Cijeli miks osjećanja. Ponos. Teško je opisati te osjećaje i te emocije.”

Martin: “Ja sam osjetio neku mirnoću. Čudno, ali istinito. Prošlo mi je kroz glavu – sad sam to osvojio i to je to.”

Promijenili ste disciplinu, dvojac na pariće je zamijenio dvojac bez kormilara. Nedavno ste osvojili prvu veliko zlato u toj disciplini, Europsko prvenstvo, a početkom rujna napadate i svjetsko. Što dalje?

Valent: “Morat ćemo sad na svjetskom biti još jednu stepenicu bolji, jer srebrni Francuzi će prijetiti, Novozelanđani pa i Česi koji su nas i pobijedili na jednoj utrci. Naravno cilj su nove Olimpijske igre.”

I za sam kraj, nekako to “zove” u završnici ove naše utrke, riječ dvije o školovanju i važnosti istog. Toliko uspjeha, ali školovanje nije zanemareno. Na kraju, što poslije karijere?

Martin: “Školovanje je jako bitno, ali veslanje i jest akademski sport i mnogi veslači su akademski obrazovani. Poslije veslačke karijere ne možete živjeti od toga, ali vam veslanje može dati jedan veliki uzlet za ono što vas čeka. Sada, tijekom karijere i isključivo dok ste na vrhu se može lijepo živjeti, ali čim padnete jednu stepenicu, to sve prestaje i zato je školovanje važno. Nešto jesmo zaradili, ali svjesni smo da je naša budućnost u školovanju i pronalasku posla.”

Valent: “Ja se i nakon karijere vidim u sportu. Što i kako, u kom smislu, još ne znam, ali u sportu definitivno.”

Martin: “Kao trener se recimo ne vidim, to ne, ali da i ja želim biti usko vezan uz sport, to da. Nije kraj svijeta i ako ne bude, ali vidjet ćemo.”