Ivica Vrca: ‘Da se Peruća izlila, nastala bi katastrofa!’

Autor/ica
Objavljeno: 28 siječanj, 2015

ivica_vrca

Na današnji dan 1993. godine brzom akcijom HV-a oslobođena je brana ‘Peruća’.

Od rujna 1991. godine branu su držali srbočetnici i jedince tadašnje JNA, koji su stalno prijetili miniranjem brane, što su i učinili tog 28. siječnja 1993. Brana je minirana s 30 tona eksploziva pri najvećem zabilježenom vodostaju. Naime, u akumulaciji Peruće nalazilo se oko 400 milijuna kubika vode. Prilikom oslobodilačke akcije poginuo je hrvatski branitelj Ante Buljan, a ranjena su trojica pripadnika 126. brigade.

Gostujući danas u programu Hit radija dipl. ing. Ivica Vrca, tadašnji tehnički direktor HE Peruća, prisjetio se tih teških trenutaka i katastrofe koja je prijetila cijelom Cetinskom kraju i naseljima uz Cetinu do Omiša. Vrca je istaknuo kako je brana, po svojoj izgradnji,. Bila europski i svjetski raritet. Premda teško oštećena, nije se srušila zahvaljujući načinu na koji je izgrađena te loše planiranom miniranju.

‘Brana Peruća je u svjetskim razmjerima poznata, ona počiva na staroj ideji hrvatske geologije. U kršu koji je najveći rasipnik vode napravljena je u to vrijeme najveća europska akumulacija pitke vode. Bila je to svojevrsna građevinska senzacija, naši ljudi su to projektirali i izgradili, a električna energija počela se proizvoditi 1960. godine’, istaknuo je Ivica Vrca, podsjećajući kako su sami radovi na Perući počeli 1956. godine, a u jednoj fazi gradnje na njoj je radilo oko 2600 radnika.

Govoreći o trenucima kada je brana Peruća pala u ruke neprijatelja, dipl. Ing. Ivica Vrca je kazao kako su formirani stručni timovi posebno od djelatnika Peruće i ostalih stručnjaka koji su bili dio projektiranja i izgradnje brane. Zadaća je bila pratiti stanje na jezeru s različitih točki promatranja, a posebno s vidljivog prostora ispod Svilaje. Kako je vrijeme odmicalo i prijetnje postajale ozbiljnije, pripadnici UNPROFOR-a su davali određene podatke o stanju na brani, no to nije bilo za pravi uvid u stanje. Stoga se razmišljalo kako postupiti ukoliko uistinu dođe de miniranja brane.

‘Najopasnije je bilo to što, sve da oni i ne miniraju branu, može doći do tehničkog kvara koji također može uzrokovati probleme velikih razmjera. To je vrlo osjetljiv mehanizam, onaj dio brane koji se vidi to je nasuta brana. Drugi dio brane, koji se ne vidi, je zavjesa koja brtvi čelo brane do 200 metara dubine. Uz to, na brani su ljudi koji nisu u potpunosti stručni za upravljanjem branom, a uz to ju žele i minirati. To je bila strašna situacija’, naglasio je Vrca, ističući da samo miniranje brane nije bilo uspješno jer se jezgra brane od gline uslijed eksplozije slijegala sama od sebe i održala branu na mjestu. Same površinske eksplozije nisu nanijele toliku štetu zbog brze akcije HV-a i zatrpavanja nastalih rupa.

‘Mi smo u HEP-u imali formirani tzv. ‘dan poslije’, tj. Što učiniti ako se dogodi miniranje. Već je bila pripremljena transportna mehanizacija, vojska je radila svoj posao, inženjerija također. Dolazili su uz djelatnike HEP-a i bivši radnici koji su dobro poznavali branu i ostali stručnjaci, počelo je saniranje brane, a ključno je bilo i strateški najvažnije podizanje temeljnog ispusta. On je izgledao neoštećen, međutim postojala je opasnost da je povezan u sustav slijedećeg miniranja, jer su bili potopljeni agregati, strojarnice i mnogo toga’, prisjetio se tih trenutaka Ivica Vrca, istaknuvši veliku hrabrost, odlučnost i stručnost brojnih ljudi koji su sudjelovali u velikoj akciji saniranja puknute brane.

Da je miniranje bilo uspješno, u donjem slivu rijeke Cetine bilo bi, što izravno što neizravno, ugroženo više desetaka tisuća stanovnika Cetinske krajine i porječja, sve do ušća Cetine:

‘Postojale su razne priče i razmišljanja kako bi u slučaju potpunog uništenja brane taj otok vode bio postupan, ali i onaj gori kataklizmični. Sve je upućivalo kako bi to bilo upravo kataklizmično uz nesagledive posljedice. Brana je u sebi imala milijun kubika materijala, a vode je bilo oko 400 milijuna kubika. Po svim procjenama, voda bi u tom slučaju došla i iznad Dalmatinke do zgrade općine, a najopasniji bi bio povratni val, jer sva ta silna voda ne bi mogla takvom brzinom proći kroz triljsku klisuru i ona bi se vraćala, učinila bi veliku materijalnu štetu selima uz Sinjsko polje, a da ne spominjemo i možebitne ljudske žrtve’, kazao je između ostalog dipl. ing. Ivica Vrca.

Print Friendly
Facebook
Na vrh