Ivor i Natan Zlodre – priča o početku, ali daleko od kraja

Vjerujemo da ste se kroz život, na ovaj ili onaj način, naslušali priča o krvi, znoju i suzama, zatim silnim odricanjima i čemu sve ne kako bi se u životu postigao uspjeh za koji bi se moglo reći kako je onaj pravi. No, svaka priča ima neki svoj početak, a sudeći po razgovoru s dva mlada sportaša, glazbenika i odlična učenika, Ivorom i Natanom Zlodrom, možda i sami već sada svjedočimo početku nečeg velikog…

Naime, sinjski bratski dvojac definitivno nije nešto što se sreće iza svakog ugla, a njihova sportsko-glazbena priča u svakom je slučaju inspirirajuća, ako za nikog drugog, onda definitivno za svakog mladog čovjeka koji se iz dana u dan pita – što sa sobom?

O Natanu, koji sada broji 17 godina, već smo u nekoliko navrata pisali kao o sjajnom glazbeniku klasičaru, čiji su uspjesi s gitarom u ruci već nadišli ne samo lokalne, nego i državne okvire. No, sa svakom novom godinom na leđima sve više pažnje dobiva i njegov tri godine mlađi brat Ivor koji je jedan od najtalentiranijih mladih košarkaša u Sinju, ali i vrstan glazbenik.

Kako je i kad sve počelo s glazbom i sportom…

Ivor: Košarku sam počeo trenirati u 5. razredu i sada bez toga ne mogu zamisliti niti jedan jedini dan. Trenutno igram u kadetskom uzrastu, a igram sve pozicije osim razigravača, sve prema potrebi. Trenira me Joško Boban, a ranije sam bio u rukama Roka Caktaša.

Natan: Ja sam svoj glazbeni put također počeo u 5. razredu, malo sam i zakasnio, ali mama je srećom bila dovoljno dobar motivator pa sam u jednoj godini završavao po dva razreda glazbene škole. Sada sam maturant Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i Glazbene škole Pavla Markovca (gitara), a moji “treneri”, odnosno mentori su Xhevdet Sahatxhija u Zagrebu, a drugi je Goran Listeš koji radi u Rimu i Splitu.

Ono što je zanimljivo kod dvojice braće jesu one manje poznate stvari o njima, za koje se niti u kojem slučaju ne bi moglo reći da su im bile manje dobre nego ove u kojima su se već dokazali…

Ivor: Glazba je još jedna važna stvar u mom životu, a sve je krenulo još u prvom razredu. Počeo sam s klavirom, nastupio na nekoliko natjecanja i ne mogu reći da me nije išlo, ali s vremenom se više nisam mogao zamisliti kako satima sjedim uz klavir pa sam se prebacio na saksofon i tu sam se na neki način pronašao. Volim i pjevati, tako da je sad to to. Zadnjih pola godine sam počeo plesati u folkloru, ali moram priznati na nagovor prijateljica i za sada uživan u tome. Bilo je tu još i rukometa, vaterpola, tako da mi nikada nije bilo dosadno.

Natan: Nogomet je moja velika ljubav, od malena sam bio aktivan, a počeo sam Junaku prvenstveno zahvaljujući majstorijama Ronaldinha koji mi je i dan danas broj jedan kada je u pitanju nogomet. Nakon Junaka bio sam u Hajduku, zatim i nešto malo u Splita, ali zbog sve većih obveza u svijetu glazbe te preseljenja u Zagreb morao sam to ostaviti iza sebe. Gitara jednostavno iziskuje dan za sebe i sve sam podredio tome, ali iman želju u budućnosti barem kroz futsal nekako vratiti taj dio sebe.

Koliko je teško uskladiti sve nabrojane obveze – od škole, hobija, druženja i čega sve ne…

Ivor: Ja sam rijetko kada u kući, jer drugačije niti ne mogu uz sve te obveze, ali jako je važna ljubav prema svemu nabrojanom. Također je ključna organizacija, ali definitno volim biti okupiran i stalno u pokretu.

Natan: Ja sam od rujna pa sve do srpnja u nekom svom ritmu i zaista nemam problema s viškom slobodnog vremena. Uglavnom, sve se može ako se nešto zaista želi. Tu baš i nema velike mudrosti.

Svatko u svojoj “branši” niže uspjeh za uspjehom, za nove medalje i priznanja polako ponestaje mjesta, iako su praktički tek počeli. O najdražem uspjehu, trenutku ili nagradi…

Ivor: Meni je nekako najdraža nagrada za najboljeg igrača turnira u Sinju kojeg je organizirala Škola košarke Alkar, bio sam i najbolji strijelac, zabijao sam preko 40 po susretu i bili smo kao momčad prvi. Sve se poklopilo pa eto to izdvajam kao najdraži trenutak. Dobra smo ekipa, bili smo i na državom prvenstvu na kojem smo osvojili sedmo mjesto, tako da smo tek tada vidjeli kako to funkcionira u nekim većim sredinama.

Natan: Možda mi nećete vjerovati i možda će zvučati kao izlizana fraza, ali meni je svaki uspjeh jednako drag. Svaki je po nečem poseban tako da se nikako ne mogu odlučiti za jedan. Imam zaista dosta nagrada, ali najveća je kada se onima koji slušaju moj nastup svidi to što radim, odnosno kada mi zaplješću. To mi je najvažnije. Dosta sam proputovao i mogu reći da inozemstvo zaista mnogo nudi u odnosu na Hrvatsku.

Pogled u budućnost, planovi, želje i nadanja…

Ivor: Moj bi izbor uvijek bila košarka i htio bih uspjeti kao profesionalni košarkaš i sada mi je to prvi izbor, bez obzira na cijeli niz stvari kojima se bavim. Naravno, glazba je također uvijek tu. Želim i Glazbenu školu završiti, tu i tamo svirati, pjevati, ako ništa drugo onda barem za ekipu. Što se tiče neke daljnje fakultetske naobrazbe, za sada nemam nešto što bih izdvojio, ali ima dovoljno vremena za odlučiti se.

Natan: Ja bi želio što prije u inozemstvo, prvenstveno kako bih mogao napredovati i dodatno se usavršavati, jer situacija u Hrvatskoj po tom pitanju baš i ne nudi neki izbor. Ako bi bilo sreće volio bih se usavršavati u Haagu, Barceloni ili Baltimoreu, koji su nekako vrh kada je u pitanju gitara jer upravo tamo su najbolji mentori. Imao sam već neke kontakte, ali jako je teško upasti, jer ti mentori uzmu jednog ili niti jednog studenta po godini. Zaista je potrebno biti vrhunski talent.

Njihova priča tako se isprepliće iz dana u dan, svatko sa svojim afinitetima, s hrpom obveza, bez previše slobodnog vremena, ali s golemom ljubavlju prema onom što rade i prema onom u čemu su se pronašli.

Možda je to putokaz mnogima da djeci zaista otvore horizonte, da ih podrže u tom otkrivanju samih sebe, bez okova i bez predrasuda, jer u konačnici je sve bolje od ulice, kompjutera i puštanja mozga “u ler”.