Izložba Stjepana Bakovića

Izvor: KUS Sinj

U okviru programa ‘Dani Alke i Velike Gospe’ sutra u 20 sati u Galeriji Sikirica bit će otvorena izložba slika Stjepana Bakovića.

Na izložbi, koju organizira Kulturno – umjetničko središte Sinj, bit će prikazano 30 portreta, ulja na platnu akademskog slikara Stjepana Bakovića.

LJETOPIS ŽIVOTA I RADA STJEPANA BAKOVIĆA

Stjepan Baković, Nikole i Ane rođene Grčić, rodio se 23. 11. 1890. godine u Bajagiću, općina Sinj. U Sinju završava četiri razreda gimnazije.
– 1913. godine odlazi u Australiju gdje je u Liverpool-u (New South Wales) učio slikarstvo kod poljskih slikara emigranata, Stefana Pohare i Otta Hermana.
– 1918. godine se vraća u zemlju. U Splitu pohađa satove crtanja i anatomije kod Mihovila S. Peruzzia i Emanuela Vidovića.
– 1920. godine odlazi u Prag, na poziv Vlaha Bukovca, na slikarsku akademiju gdje ostaje do 1925. godine. Na Akademiji studira slikanje u klasi Jakova Obrovskog i Karla Kertnera.
– 1926. godine dolazi u Split i zapošljava se na Srednjoj tehničkoj školi kao nastavnik crtanja.
– 1928. godine vjenčava se s Dobrilom Tomasović.
– 1945. godine odlazi u Dubrovnik.Zapošljava se na na učiteljkoj školi.
– 1948. godine predaje crtanje na Ženskoj stručnoj školi gdje je ostvario mirovinu.
– 28.11.1956. godine postaje članom ULUH-a, br. 495.
– 03.12.1960. godine Stjepan Baković umire u Dubrovniku.

SLIKARSTVO STJEPANA BAKOVIĆA

Bilo bi smjelo reći da je slikarstvo Stjepana Bakovića započelo u ranom djetinjstvu. Kao što u »Rudici« Dinko Šimunović piše » ni ceste nije bilo tuda, ni lova nikakva po tim brdima, a čeljad nekako čudna i dobra, ali s tuđim ljudima ne bijaše im drago da se sastanu. Živjeli su samo za sebe i siromaštvo od malog polja podno brda i od stoke, što bi pasla u njihovim dočićima na prvi pogled tužnim i pustim, a na sam spomen tih tamnoputih i sputanih čobana titrale bi u duši slike koje se mogu priviđati jedino zdravom momku od dvadeset godina«.

Taj momčić zacijelo bi mogao biti Stjepan Baković, koji se uputio trbuhom za kruhom u daleku Australiju, 1913. godine. Međutim, tamo gaje dočekao I. svjetski rat, a engleska kolonijalna vlast internirala je sve došljake iz Austro­ugarske Monarhije. U internaciji bivaju podijeljeni prema zanatima. Tu Baković upoznaje poljske slikare Stefana Poharu i Otta Hermanna. Umjesto kruha nalazi sebe s olovkom i kistom u ruci. Očito je poduka poljskih prijatelja bila prijelomna nit u životnom opredjeljenju. Radovi tog razdoblja ostavljaju utisak vješte ruke mekanih poteza, opisnih pojedinosti i jasno ocrtanih obrisa, s razmještajima sjena u korist voluminoznosti lika.

Dolakom u zemlju, Sinj prepoznaje svog sina u kojemu se počeo javljati neki mutni nagon, koji će se poslije očitovati kao strastvena ljubav prema boji. Morao je iznaći nove mogućnosti kako rada, tako i izobrazbe. Baković se jednostavno našao u ambijentu splitskih miljokaza, između dvije razine likovne kulture, one naznačene kao slikarstvo 19. stoljeća i nove koja je tek nastajala. Zajedničko jed­noj i drugoj jest činjenica da je Dalmacija disala periferijom koja je likovna zbi­vanja primala iz druge ruke. Postoji jedna zakonitost u razvitku umjetnosti, a očituje se u tome da visoki umjetnički oblici ne mogu nastati ni iz čega. Iskustva se u pojedinim sredinama obično s mukom skupljaju, i polako se izoštrava umijeće gledanja i oblikovanja. Ali, kada je ta umjetnička sredina već oformljena, ona dalje djeluje i razvija se iz sebe same. Arijadnina nit značila je kontinuitet, jer pored već poznatog Vidovića ili npr. Draganje, neosporna nit vezala gaje za Jurja Pavlovića (1803-1886.), predstavnika dalmatinskog romantizma, ili pak za Ivana Skvarčinu (1825-1891.) koji zastupa kruti akademizam. Treba se prisjetiti ovih zaloga u korijenima jer su oni još u izrazu prvog desetljeća 20. stoljeća bili prisutni, i trajali više ili manje u tankom kontinuitetu. Istina je da Baković ostaje u svojim počecima vezan za »izvor«, kao na portretima »Moj otac« (kat. br. 23) i »Moja majka« (kat. br. 9). Kakvu je korist imao od pohađanja satova kod Perrucija koji mu je predavao modeliranje, anatomiju i crtanje? Vidovića nije uspio shvatiti u njegovim sumornim koloristički nedefiniranim krajolicima. Urođena sklonost i jasni porivi razlistavaju se na praškoj Akademiji u dodiru sa zakašnjelim impresionizmom i Bukovčevim pointilizmom.

Baković biva jednostavno dotaknut tim postignućima. Svu energiju usredo­točuje na ovladavanju ljudskog lika kao štafaže u krajoliku ili dominaciji oblika na portretu. Zahtjevi praške Akademije prepoznatljivi su u omekšanom crtežu, naglašenoj modelaciji, kratkim i sputanim potezima kista.

Ružičasti inkarnat postaje mu opsesija, a suprostavlja ga nedefiniranoj poza­dini. Osvjetljenje kao kvaliteta same boje okovano je efektima dekorativnosti. Zadržava se na obradi detalja (oči, očne udubine). Savladati osnovna načela praških veterana: glava prema modelu, draperija prema uzorku, a krajolik prema prirodi, bio je strogo zahtjevan postulat za mladog Bakovića. Povratkom u Split nakon europskog naukovanja, »ubijen akademskim receptima« ne pokušava usuglasiti mogućnosti sa zatečenom likovnom atmosferom. Traženi portretist i slikar krajolika svojih korijena, ostaje netaknut Vidovićevim sentimizmom i nos­talgijom za prošlošću. Vjerojatno zato stoje Vidovićevo krajolično slikarstvo »nemoderno slikarstvo«, kako reče Grgo Gamulin, koje nema svog razvitka, umjetnost koja se dovršila i stoji na kraju dugih kretanja. Splitski slikari jednos­tavno nisu uspjeli otkriti ljepotu provincijskog pasatizma, modrilo i zelenilo mora i neba i rumenih odraza. Strana mu je bila i reducirana tonska skala Marina Tartaglie, a krajolici Jerolima Miše bili su mu neshvatljivo raspojasani. Stoga slikarstvo Stjepana Bakovića, sagledavamo kroz bogati portretni opus našega građanskog društva, i kao folkloristu samorodne narodne ljepote, te kroz bogati krajolični opus. Njegova stvaralačka vitalnost zaustavlja se na samom kraju šesdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme snažnih proboja radikalnih zaokre­ta i novih medija. U rasponu efektivnog stvaralaštva, Bakovićev opus može se podijeliti u dva razdoblja:

Prvo razoblje, od 1926.-1941. godine, okarakterizirano je ukorijenjenošću na domaćoj tradiciji u gesti zakašnjelog impresionizma. To je tzv. splitska faza.

Drugo razdoblje, od 1945.-1960. godine, s naglašenim realističko-kolorističkim opalescencijama. To je tzv. dubrovačka faza.

Što se tiče tematskih slojeva, slikarstvo Stjepana Bakovića veže se uz portret i krajolik, vrlo često za samorodnu narodnu umjetnost svojih morlačkih gena, iako se okušavao i kao slikar mrtvih priroda, cvijeća, interiera, Bogorodica, itd. Unutar tih tema ostvario je nijansiranu raznolikost sadržaja s uzletima likovne forme, koju nije uspio zadržati u cijelosti. Zaokupljalo ga je likovno iskustvo samo po sebi, a ne preobrazba likovne forme. Tvrda ljuska naučenih konvencija sputala je suodnos doživljaja i izražajnosti. Istina je banalna zamka određena načinom preživljavanja koja gaje vrebala u likovnoj periferiji. Kako jednom reče Ljubo Babić: »brzina portretiranja velikog Bukovca bila je 52 minute, Uzelca 25 minuta«. Dakle, mnogi veliki slikari vješto su zaobilazili tu zamku, a evo je naš Baković ušao u taj začarani krug.

PORTRETI

Razgraničenje ikonografskim predloškom i strukturom djela. Podređuje ih akademskim načelima: neutralna pozadina, načelno frontalni stav i naglasak na detaljima. U samom vizualnom doživljaju lik postaje oblikom, struktura postaje proces i stan­je određeno vremenom. Pošto se portret kod Bakovića javlja od samog početka, on profilira slikara kao tragatelja za više fizionomijskim, a manje za psihološkim. Vjerojatno je to zalog impresionističkog sagledavanja ljudskog lika bez individu­alnih osobina u prikazu. Lik stapa s pozadinom, što pridonosi općoj atmosferi. U prvom razdoblju Bakovićeva stvaralaštva portretno slikarstvo podliježe akadem­skim ustaljenim oblicima portretne obrade, odnosno što točnijem prikazivanju modela na nedefiniranoj, najčešće tamnoj pozadini. Rukovođen datostima opažaja iz kojeg ne proistječe oblik kao stanje usredotočenosti i ograničenosti preobraža­ja, već kao jasnije ljuštenje površinskog , galerija likova koja se povlači na Bakovićevim platnima jest galerija utemeljenog građanskog sloja i naroda Sinjske krajine. Nerijetko slikajući portrete sinjskih alkara i momaka, priklanja se šaro­likoj kombinaciji alkarske nošnje, opreme i grbova u funkciji štafaže. Slikajući nošnje više je težio za nalaženjem dekorativnog i efektnog motiva, nego bilježenju razvoja nošnje i njenih posebnosti.

Splitsko razdoblje obiluje portretima. Razdoblje do odlaska na Akademiju poz­nato je preko malog broja dostupnih djela, ali u periodici tog vremena Bakovića nalazimo kao slikara povratnika kojeg Sinj prepoznaje, a Split otkriva.

Stilsku krivulju razvoja nalazimo na portretima s Akademije i ostvarenjima koja se nižu u splitskom razdoblju. Krivulju možemo označiti od realitičkog akademizma do impresionističke manire. Što ove dvije točke povezuje, što pred slikara postavlja problem viđenog i doživljenog, gdje je realija, a gdje preobražaj iste u trenutku viđenja? Inzistirajući na detaljima, u čistoj naturalističkoj deskripciji ulazi u korijene impresionizma.

Četvrto desetljeće splitskog razdoblja u portretnom slikarstvu Bakovića naj­plodonosniji je i likovno najdorađeniji period. Paleta je obogaćena kromatikom, energični potezi kista u obradi nošnje, rasvi­jetljena pozadina u suglasju s likom do posve šarene palete i rastvorena oblika u plenairu nova je slikareva manira. Ova transformacija nagovještaj je Bakovića koji obećava, ustraje li u ovladavanju bojom.

Većina portreta iz splitskog razdoblja ima galerijsku notu likova biranih s »izvora« i sredine kojoj je pripadao. Veličine slika variraju. One po narudžbi, formatom preklapaju reprezentativnost, a veliki dio manjih dimenzija u korist je jače naglašene intimnosti. Naturalističko-deskriptivna obrada detalja folklornog podrijetla, najčešće mu je bogati ukras ili građanski pokazatelj.

Bakovićava estetska svijest u likovnom ambijentu Splita četvrtog desetljeća 20. stoljeća, na pragu je naznaka stvarnosti koja gaje artikulirala.

U dubrovačkom razdoblju Bakovića-portretistu teško je povezati uz prethod­no razdoblje. Sigurno je jedino to daje ovladao tehnikom i kompozicijom portre­ta, a kolorit mu odiše svjetlošću. Psihološki zahvati su rjeđi.

U Dubrovniku, Baković biva dobro prihvaćen, od svojih kolega, likovne publike i kritike. Napušta impresionističku maniru i pribjegava kolorističkim ispi­tivanjima osluhujući duh vremena i njegove zahtjeve.

Obogaćeni registar boja, široki i slobodni potezi kista i ujednačenost površine, osobine su dubrovačkog razdoblja.

Svođenje portretnog opusa Stjepana Bakovića na ova dva razdoblja, potvrđuje daje to skup portretiranih osoba projiciranih u granicama vlastite osob­nosti, osobne spoznaje i samih operacija intelekta ograničenih logičnim zakoni­ma. Te granice kretanja vlastite osobe, naznačene su slobodom »drugoga«, obziri­ma osobnog izbora i periferije koja ga je šibala. Pošto pedesetih godina pod krinkom likovnosti mnogi bježe od osobnih nahođenja u apstrakciju glede eksper­imenta ili metafore, Baković ostaje na braniku »magičnog« realizma bez krinke.