Na Veliću mali muzej o Hajdukovoj povijesti

Autor/ica
Objavljeno: 17 ožujak, 2019

Iako se mnogi trude u svojim pričama dočarati što ljudima znači Hajduk i koja to ljubav povezuje njegove navijače s Klubom koji živi vječno, to jednostavno nije lako. Hajduk je zasigurno jedan od najvećih simbola Dalmacije, ako ne i najveći.

I ostaje stalno pitanje – što je to u Hajduku da ga čini takvim? Što je to u stanovnicima Splita, Dalmacije i diljem svijeta da su spremni reći da je Hajduk njima sve?

Tako je i u Cetinskoj krajini. Upravo zbog Hajduka i ljubavi prema njemu pozvani smo u Velić u triljskom kraju, u jedan pravi obiteljski muzej o Hajduku, kod Ante Kozine. Iako ovaj 73-godišnjak s obitelji živi u Trilju, svako malo skokne do Velića, do rodne mu kuće. Ta kamena ljepotica u svojoj unutrašnjosti čuva Antinu ljubav prema Hajduku. Na zidovima i skalama deseci su panoa s fotografijama Hajduka, njegovih igrača, tu su isječci i ulaznice sa stotinjak utakmica na kojima je šjor Ante pratio Hajduka punih šest desetljeća.

‘Davne 1959. godine prvi put sam gleda Hajduka na Starom placu protiv Vardara. Došao sam u Split, škola, zanat pa posao, sve se to minjalo, ali za Hajduka uvik se živilo. Dugo sam bio pretplatnik na oba igrališta, a najviše s doktorom Mijom Bogdanovićem. Eh, koliko smo toga mi prošli’, kazuje nam Ante, pomno pojašnjavajući svaku fotografiju na kojoj su njegovi ljubimci.

Dok nam pokazuje sve što je prikupio o svom Klubu, prisjetio se i nekih, po njemu izuzetno zanimljivih događaja u kojima je sudjelovao gledajući Hajduka.

‘Mogla bi se knjiga napisati što je sve bilo. Poznata je ona 1969. godina kada smo bacali u more auta s BG oznakama. Bilo je to nakon utakmice Hajduka i OFK Beograda, koja je prekinuta kod rezultata 2:2, navodno zbog napada na suca Ristića. Savez želio 3:0 za goste, a mi nismo dali, iskalili bijes sve dok nam se ne vrati pravi rezultat. Dok su auti letili u more, mi smo s jednim dajcom od Pomgrada di san i ja radio na početku Rive iskipali blokove, samo da što kasnije tadašnji organi reda dođu do mista događaja, tako smo Rivu prigradili. Ma bilo je svega…’, prisjeća se Ante.

Stari plac imao je svoju posebnu draž, a radilo se svašta.

‘Mi bi na sjever iza gola do rodilišta unili u boci od narančade  malo rakije loze. Uz to što bi mi pili znali bi, recimo, nekadašnjem vrataru Anti Vuliću, Zoranovu ćaći, prije nego li bi išao pucat penal dati malo kroz žicu da popije, i ne znan je li kojeg falio. Bio je odličan vratar. Bilo je svega, puno više dobrog nego lošeg’, ispričao nam je šjor Ante svoje putovanje kroz život s Hajdukom.

Svu ljubav prema biloj boji prenio je na cijelu obitelj, djecu je na dan njihova rođenja upisao u Hajduka, u kući u Trilju također je mnogo toga u Hajdukovim simbolima. Voda iz špine teče iz Hajdukova gba, na povećoj terasi u sredini veliki je grb Hajduka sastavljen od dvjestotinjak pločica.

Prošao je sam mnogo s Hajdukom, malo je stadiona na kojima nije bio.

‘Zagreb, Beograd to je obavezno, pa Zenica, Bugojno, Sarajaveo, Mostar… e tu smo nagrabusili dva-tri puta. Nema onog s čime nas nisu gađali, ali sve izdržiš s Hajdukom. Ma ko ne bi kada si gleda takve veličine kao što je Bajdo Vukas, Beara, Holcer, Jure Jerković, Oblak, pa kasnije Baka Slišković, Gudelj, Vujovići i drugi. Evo vidiš, ovo je protiv Bordeauxa 1982. kada je prvi put izvješen transparent HAJDUK ŽIVI VJEČNO, a ovo su ti isječci s povijesnih utakmica’, kazuje nam šjor Ante, dok zajedno gledamo  kako na zidu kamene ljepotice stoje poredani isječci s utakmica protiv Leedsa, Valencije, Arsenala, Saint Etiennea, PSV-a, HSV-a, Sparte, Andrelechta i drugih klubova.

Razgledavajući sve što je Ante Kozina bilježio o svome Hajduku, željeli smo ga fotografirati uz hajdukove panoe pune povijesnih fotografija, ali uzalud. ‘Nemoj mene slikat, evo ovo slikaj’ kazuje Ante pokazajući na jednu od onih uistinu povijesnih fotografija kada 1967. godine tadašnji kapetan Vinko Cuzzi diže pehar prvog kupa kojeg je Hajduk osvojio pobijedivši u Splitu Sarajevo 2:1.

‘To je bila fešta, svi smo uletili u teren, a ja san ti ovi malo veći iza Cuzzija i Nadoveze, uvatili foreporteri i snimili, e to mi je najdraža fotografija. Bit na terenu sa svojim ljubimcima je neopisivo, nakon toga noćima nisan spava od sriće’, kazuje nam  Ante Kozina.

U priči o životu s Hajdukom kroz ovih šezdeset godina Ante kaže kako je lijepo sjetiti se svih tih godina, trofeja i uspjeha, ali sada ih nema. Ipak, nada se kako će doći ponovno ta vremena, ističući da Hajduka moraju voditi ljudi koji znaju svoj posao, a ne avanturisti i prolaznici. Hajduk mora imati trofeje, mora ishodište imati u Dalmaciji, to je bit svega. Jer za razliku od drugih klubova, ističe Ante, za Hajduka se ne samo navija nego i živi.

Teško je bilo u pisanoj riječi izreći istinu, emociju, ljubav prema nečemu što se zove balun i Hajduk. Vidjeli smo to na primjeru Ante Kozine na Veliću, kroz stotine istaknutih fotografija, suvenira, ulaznica, svjedočili smo njegovoj životnoj priči to je to je zaljubljenosti, slavlje, tuga, nostalgija, sjećanje, prema onomu što živi vječno – prema Hajduku.

Print Friendly
Facebook
Na vrh