Od finala Kupa, mi smo uvik skupa! Ni 35 godina poslije slike ne blijede…

Autor/ica
Objavljeno: 20 ožujak, 2019

Godina 1984., kao i svaka druga, svijetu je donijela nekakvu prekretnicu. Po nečem je ostala zapamćena. Tako je Steve Jobs u pogon pustio prvo komercijalno računalo, slavni Macintosh, u Sarajevu su održane Zimske olimpijske igre, u Los Angelesu nekoliko mjeseci kasnije i Ljetne. Pamti se i osnivanje planetarno poznatog Band Aida. Ma, bilo je tu svega. I dobrog i lošeg. Ipak, nama se između svega toga u Sinju dogodilo nešto puno veće, nešto što je ostalo generacijama u naslijeđe, nešto što će se prepričavati i što je definitivno ušlo u “DNA” grada Sinja. Nekom se eto dogodila tehnološka, a nama sportska revolucija…

“Od finala Kupa, mi smo uvik skupa…!”. Je, o tome je riječ. Baš danas, 20. ožujka, puni se 35 godina od finala Kupa bivše države u kojem je trećeligaš Alkar poražen od prvaka, sarajevske Bosne. Povijesni dan za sinjski sport, utakmica koja je stvorila legende, koja je dala priče za sva vremena i utakmica koja je Alkar pozicionirala, kako je to godinama kasnije krasno podvukao Milorad Bibić Mosor, kao – najveći mali klub u Hrvatskoj. Eto, toliko je to vrijedilo. I vrijedi i danas.

Pola godine ranije od tog 20. ožujka 1984. godine sinjska košarkaška bajka počela je dobivati svoje obrise. Ždrijeb je odmah na startu donio nemoguće, Šibenku kojoj je nešto ranije oduzet naslov prvaka, ali nešto što je trebala biti rutinska pobjeda gostiju, pretvorilo se u djelić najljepše sportske sinjske povijesti. Alkar je senzacionalno slavio, a šira košarkaška scena u bivšoj državi upoznala je Stipu Vrcana i njegove momke.

Uslijedila je potom ona nikada odigrana utakmica protiv Trepče iz Kosovske Mitrovice, a iako se znalo da gosti ne dolaze, dupkom puna dvorana slavila je kao da se osvojio naslov prvaka države. Potom je goste iz Čačka dočela paklena atmosfera i ponovno je jedan velikan pao u gustoj završnici, a onda je došlo na red da i Zadar, tadašnja mega momčad, osjeti “čari” gostovanja u Sinju.

Baš s te utakmice ostao je memoriran legendarni transparent – Samo hrabro Vrcanovi momci za Evropu naći će se novci!

Da skratimo – ta utakmica protiv Zadra bila je pravo remek djelo, čisti prikaz što je i koliko košarka nekada značila, što je davala i što uzimala. Doslovno – krv, znoj i suze. Ali, suze radosnice na kraju. Alkar je slavio 82:81. Čudo neviđeno. Za povijest i za ponos. I onda pravac na finale protiv prvaka Bosne koju je vodio Svetislav Pešić. U Metković.

A zašto Metković? O tome sve zna Stipe Vrcan, najveći sinjski košarkaši trener i čovjek koji je tu generaciju Alkara odveo u besmrtnost.

“Dogovor je bio – tko ponudi najbolje financijske uvjete bit će domaćin. Mi smo u suradnji sa Splitom sve dogovorili, da ćemo sve organizirati i isfinancirati, a da oni nama ustupe veliku dvoranu koja prima osam tisuća gledatelja. A nama su onda počele dolaziti poruke iz Šibenika da im rezerviramo dvije tisuće karata, jer su oni baš protiv Bosne ostali bez naslova prvaka. Mi smo tako predlagali Split, a veliki Mirza Delibašić je progurao Metković i tu se ništa nije moglo učiniti.”, govori nam Vrcan.

Sva sila našeg svita se otisnula na put u Metković, ulice Sinja bile su potpuno prazne, a one pored Neretve prepune sinjskih navijača. Tko je bio, vidio i proživio te dane i posebno taj finalni dan – pričat će! Mi ostali, možemo samo maštati.

“Dobro smo otvorili, oni nisu imali odgovora na našu zonsku obranu i to dobrih desetak minuta, ali tada je sudac iz Beograda, pri našem vodstvu od plus devet, svirao Pleštini četvrtu osobnu. Trebam li reći da o tome nije bilo niti govora. Poluvrijeme je završeno neodlučeno, a kasnije su oni iskoristili veću kvalitetu i dobili. Oni su dobili medalju, a mi ništa. A, zamislite, već sljedeće godine je uvedeno da i finalist dobiva srebrne medalje.”, dalje nam pojašnjava Stipe Vrcan, ni dan danas se ne mireći s čudnim sudačkim kriterijem.

Imao je Alkar u vremenu do danas još nekoliko velikih utakmica, početkom devedesetih se po prvi puta u Sinju igrala prvoligaška košarka, a vrlo brzo pala je i moćna Cibona kojoj je to bio prvi službeni ogled s Alkarom. Kasnije se sjećamo i one čuvene utakmice protiv Zaboka, za povratak u prvoligaški rang. Ali i još nekih…

No, ipak. Danas se valja sjetiti onih koji su košarkaški Sinj vinuli u nebesa. Među najveće. Evo ih:

Zvonko Pavić, Mladen Pavić, Dario Čugura, Damir Župić, Ivica Pleština, Joško Boban, Ante Boban, Ivo Čović, Boris Poljak (kapetan), Bare Vujina, Ivica Župić, Davor Vučković. U susretima do finala igrali su još Milorad Dimitrijevski, Ivica Ljubičić i Damir Čugura. Trener: Stipe Vrcan. Pomoćni trener: Petar Perajica. Tehniko: Goran Caktaš. Predsjednik: Mirko Vojković.

Dalje ne treba ništa reći. Fala vam ljudi za uspomene! Fala vam za Alkar!

Print Friendly
Facebook
Na vrh