Pregled sportske 2017. godine: Kome palac gore, a kome palac dolje?

Autor/ica
Objavljeno: 29 prosinca, 2017
zviždaljka

Godina na izmaku donijela je podosta toga sportskoga, nešto u pozitivnom, ali i u negativnom smislu, kako to obično i biva. Tragom toga donosimo pregled po tri momčadi/ekipe koje su bile za primjer te tri koje imaju mnogo toga za ispraviti u narednoj godini…

Kažimo i odmah kako smo svjesni da smo u pozitivnom dijelu ove priče izostavili još neke od klubova koji su svojim rezultatima zaslužili pohvale za prikazano. Prije svega tu treba spomenuti Gimnastički klub Sinj i Odbojkaški klub Sinj, ali i cijeli niz manje atraktivnih sportskih subjekata koji također vrijedno rade, ali zbog objektivnih okolnosti nisu u stanju na nacionalnoj sceni ponuditi konkretniji iskorak. Mislimo tu dakako na naše stolnotenisače, šahiste, kuglače, članove borilačkih klubova te druge.

No, ovo je odabir onih koji su zaslužili biti spomenuti malo više od onih drugih pa kome pravo, kome krivo.

TOP 3 – palac gore:

palac gore 1

 

1. Rukometni klub Kamičak

Rukometni klub Kamičak definitivno je najugodnije iznenađenje dosadašnjeg dijela prvenstva. Prvo mjesto i status jedine neporažene momčadi u ligi, s tek jednim remijem i osam pobjeda u prvenstvu, uspjeh je na kakvog nas baš i nisu naviknuli u sinjskom klubu posljednjih godina i stoga je ovakav iskorak hvale vrijedan. Momčad je odlično posložio nekadašnji igrač Kamička, Damir Šimleša, a spoj mladosti i iskustva pokazao se kao pun pogodak. Već prvo kolo nastavka pokazat će je li ova momčad ima šampionskog kova, jer na startu očekuje ih dvoboj s prvim pratiteljem i momčadi koju su mnogi uoči prvenstva vidjeli kao sigurnog prvaka. Riječ je o Trogiru koji je skupio respektabilnu momčad, a izađe li sinjska momčad neporažena iz tog susreta, moglo bi se reći da je naslov prvaka na dohvatu, bez obzira na to što do kraja ima nekoliko “plutajućih mina”. U svakom slučaju Kamičak je osvježenje na sinjskoj sportskoj sceni, što je prepoznala i publika pa se već duže vremena ne može čuti škripa tenisica na parketu. Također velik je iskorak napravljen i radu s mlađim kategorijama, rezultati tog rada postaju sve opipljiviji i samo je pitanje vremena kada će netko iskočiti po uzoru na njihove kolegice iz ženskog rukometnog kluba. Sve u svemu, dajemo im broj jedan kao poticaj za dalje.

2. Ženski rukometni klub Sinj

Stepenicu niže smjestili smo godinama pa i dan danas, a vjerujemo i nadalje, (po)najbolju sportsku družinu u Sinju koja ima najsnažniji pečat na nacionalnu sportsku scenu. Sinjske su djevojke i ove godine visoko u poretku, na drugom mjestu, s dva boda manje u odnosu na vodeću Dalmatinku koju su u Pločama propustile svladati i tako jednu ruku staviti na pehar namijenjen prvakinjama. No, vrlo brzo nakon nastavka prvenstva bit će prilika za popravni u Sinju, na domaćem parketu, gdje će se rješavati pitanje najbolje drugoligaške ekipe. Ono što je posebno bogatstvo u ovom klubu su mlađe kategorije koje su postale pravi “trade mark”, rudnik sjajnih rukometašica, kasnijih olimpijki, reprezentativki svih uzrasta, klupskih prvakinja niza država te na koncu i prvakinja Europe. Bit će zanimljivo za pratiti razvoj ove nove generacije, ali pravo pitanje bit će postavljeno nakon što se zaključi sezona – Ima li Grad interesa da konkretnije pogura djevojke i omogući im igranje u prvom razredu hrvatskog rukometa? Ne tako davno bile su dio elite, potom su ispale, a nakon toga ponovno izborile viši rang i zbog manjka financija odustale od zaslužene nagrade. Vrijeme da im se to vrati i da se nagradi iznadprosječnost.

3. Ragbi klub Sinj

Sinjski ragbijaši bili su veći dio sezone najbolja hrvatska ragbijaška priča. Punili su novinske stupce, zadali su i jedini poraz sada vodećoj Mladosti iz Zagreba, a i sami su veliki derbi protiv Nade dočekali na čelu poretka. Nisu u tom dvoboju uspjeli slaviti, međutim, daleko od toga da je Nada imala lagan posao. I tko zna što bi se sada događalo da se u ključnom dijelu sezone nisu ozlijedila dva najbolja igrača, Nikola Pavlović i Luka Kovačić, zbog čega je izgubljena svaka nada o finalu prvenstva i hvatanju povijesne titule. Ipak, vrijedi podcrtati da je Sinj stigao i do polufinala Kupa u kojem ga čeka drugoligaš Makarska rivijera, a ako se ostvare očekivanja i Sinj prođe do finala, rađa se nova prilika za toliko sanjani trofej. Valjda će do tog trenutka svi igrači biti na raspolaganju i da će u sinjske vitrine sletjeti velika nagrada za sve generacije kluba koji se svih ovih teških godina odbijao predati neimaštini i koji je prvoligaški status zadržao bez obzira na oskudne financije.

TOP 3 – palac dolje:

palac dolje 1

 

1. Nogometni klub Junak

Sinjski stogodišnjak proživljava pravu kalvariju i najlošija se sportska priča u gradu. Katastrofalni rezultati i svega pet bodova od dna poretka nažalost najmanji su problem Junaka. Financijska situacija je takva da se plaće ne isplaćuju redovito, da je momčad popunjena igračima koji, uz dužno poštovanje, nisu na nivou kluba kakav je Junak i da je samim time ruši ugled koji je godinama stvaran. Situacija je još i gora kada se vidi u kakvim uvjetima treniraju djeca, na čemu treniraju, u čemu treniraju i u čemu igraju. Istina, na svaku naznaku prave kvalitete među tim dječacima, rastu i oči drugih bogatijih sredina, ali valja će se to izregulirati i da će suradnja s Hajdukom donijeti nekakav red po pitanju rubrike – glupi, ishitreni i nepotrebni odlasci. No, preduvjet svemu su uvjeti za rad.

Najlakše bi bilo uprijeti prstom u pojedinca, ali činjenica je da je najveći krivac Grad koji je morao presjeći i dati jasne naputke što i kako dalje. Životariti u amaterskoj ligi, uz objektivnu prijetnju ispadanja iz iste te lige, nije i ne smije biti opcija. Ako se već nema novca za istinska pojačanja, koja bi kao takva jamčila iskorak i koja bi u tom slučaju mladim igračima ponudila priliku da uče i sazrijevaju, onda popune mogu biti iz vlastite škole kroz koju kvantitativno još uvijek prolazi dovoljan broj djece. Nema sumnje da bi se lakše “prožvakao” loš domaći mladi igrač, nego loš igrač iz “pitaj Boga gdje”. Za treću ligu, za tavorenje pri dnu koje je nažalost postala konstanta te ako se baš nema velikih ambicija, realno mogu poslužiti i jednako dobri/loši domaći mladići.

2. Atletski klub Sinj

Atletski klub Sinj potonuo je na samo dno. Prvo je klub naprosto nestao sa scene, pa je osnovan novi, ali iskreno teško je odgonetnuti u kojem se krugu pakla sada nalazi. Iako je osnovan i Maraton klub Sinj, neovisan o ovom spomenutom, ne može se ništa drugo ustvrditi nego da je sinjska atletika umrla. Amen. Pojam atletika kao takav nudi cijeli niz aktivnosti i disciplina, uvjeti za to postoje, atletska staza još uvijek je dovoljno dobra, a popratni sadržaj nije teško oživjeti. Nekako smo dojma da se u ovom kraju može itekako naći dobrih bacača kugle, koplja ili onih koji bi se okušali, primjerice u skoku u dalj. Cestovno trčanje, kao takvo, svedeno je na čistu rekreaciju i ono bi trebalo biti nusprodukt atletike, a ne osnovna i jedina djelatnost nečeg što se zove Atletski klub. Ovo je grana sinjskog sporta koja ima ogromne resurse i veliki potencijal i vrijedilo bi pokušati. Valjda će se naći jedan od velikog broja studenata ili pak profesora kineziologije koji bi svoja znanja pretočili u možda i medalje na velikim natjecanjima. Do tada, ostaje nada.

3. Košarkaški klub Alkar

Alkar nas je razmazio sjajnim rezultatima seniora proteklih godina, s izuzetkom ove posljednje u kojoj se grčevito lovio opstanak, a izgledno je da će tako biti i ove. I baš kao kod Junaka, kamo sreće da je to jedini problem. Nije borba za opstanak u prvoligaškom društvu nešto nužno katastrofalno, kao što to jest borba Junaka za opstanak u trećeligaškom društvu, ali nije ni nešto što bi trebalo “njegovati generacijama”. S jedne strane klub nema financijskih dubioza, godinama se odlično gađalo s pojačanjima sa strane, ali s druge strane falio je konkretniji domaći izdanak i netko tko iole može biti nositelj igre. Naprosto fali prosječnih klupskih igrača. Malo je domaćih kroz povijest bilo prva opcija u petorci, gotovo su se u pravilu takvi dovodili sa strane, ali zato nije falilo “rudara”, nije falilo kvalitetne pomoćne radne snage i tu je ležala snaga i opstojnost sinjskog Alkara.

Neki u godinama iza nas nisu dobili priliku pokazati je li vrijede prvoligaške scene, neki je nisu iskoristili, neki su umislili da vrijede puno više od sporednih uloga, dok su neki prerano odustali od borbe. Mali dio što je kvalitetom odskakao u mlađim kategorijama brzopotezno je preseljen u bogatije (čitaj: sređenije) sredine pa smo ove godine dobili pravu multi-kulti družinu. Ok, i to je Alkar i to je u svakom slučaju probavljivo ako je to premosnica prema boljem sutra. Ako je to “križ” kojeg moramo ponijeti dok omladinski pogon ne dobije više pažnje u svakom smislu te riječi, a velik je to pojam, onda neka bude tako.

Možda potraje godinu, dvije ili tri, teško je reći. Prošli predsjednik se na neki način posuo pepelom zbog omladinske škole, što je korektno, a novi je obećao da će taj segment kluba dobiti svaku moguću podršku i pažnju i da će biti bitno bolje organiziran i pažen nego je to bio slučaj do sada. Za sada taj omladinski segment bitno ruši dojam o klubu, bez obzira na broj onih koji su se statistički upisali u zapisnik, jer godine “manjka pažnje” rezultirale su velikom razvojnom rupom pa smo dobili da i “osma”, “deveta” i “deseta” mjesta u momčadi moramo popunjavati s igračima koji osim Alkara nisu imali ama baš nikakve košarkaške opcije u životu. To je najveći poraz za sinjskog prvoligaša, a ne, što se pogrešno tumačilo u dijelu javnosti, igrači poput Johnsona prošle godine, Grafa ove ili cijelog niza sjajnih istinskih pojačanja iz sezona koje su za nama.

Print Friendly, PDF & Email
Facebook
Na vrh