mel

Sinj (5): CRKVA POD KAMIČKOM

Autor/ica
Objavljeno: 28 veljače, 2015
stari_kampanel_slika

SINJ (5)

CRKVA POD KAMIČKOM 

Mjesto na kojem se nalazio samostan i crkvica na groblju sv. Franje nije bilo prikladno za Marijino svetište. To je skučeni proplanak izložen buri i tu se nikada ne bi mogao razviti grad i svetište. Stoga su fratri molili mletačke vlasti da im dodijele novo mjesto gdje bi mogli graditi svetište i samostan, i tako ishodiše nenastanjeni ravničarski prostor ispod Kamička. Iz Mletaka je 11. lipnja 1691. godine stigla uputa općem providuru da pristojno odgovori franjevcima, ali neka im ništa ne obećava jer će vlada o tome odlučiti kad za to dođe vrijeme.

Pokretač ovog projekta bio je gvardijan fra Pavao Vučković, jedan od najsposobnijih, najučenijih i najutjecajnijih fratara u drugoj polovici 17. i prvoj polovici 18. stoljeća.

Tek nakon posredovanja splitskog nadbiskupa Cosmia, koji se pismom od 8. rujna 1697. godine obratio mletačkim vlastima, ishođene su potrebne dozvole za gradnju. San fratara počeo se ostvarivati. Nacrt je izradio arhitekt Antun Benoni. U veljači 1698. godine fra Pavao sklopi pogodbu sa zidarskim majstorom Ivanom Macanovićem, rečenim Ragužaninom, da gradi crkvu i samostan.

Crkva je bila duga 27,5 metara, a široka 15 metara. Imala je pet kapela, sa svake strane po dvije i jednu iza velikog oltara. U velikoj kapeli iza oltara bio je i svećenički kor, a ispod kora  kripta za pokapanje redovnika. U crkvenoj lađi nalazili su se grobovi za pokapanje vjernika. Samostan je trebao biti uz crkvu četvrtastog oblika s dvorištem (kloštrom), trijemom i bunarom u sredini.

Pripreme su krenule dobro, ali su opet nastupile nevolje. Mustaj-paša Daltaban u listopadu 1698. godine prijeđe Cetinu i udari na Čitluk. Fra Pavao Vučković se sa sedmoricom fratara našao u Sultanovićevoj kuli iz koje su Turcima pružali otpor. Barut im se u kuli zapali i raznese kulu, a oni pokušaše bijegom spasiti glavu. Svi osim fra Pavala izginuše, a njega Daltaban kao uznika odvede u Bagdad.

Početkom 1699. godine, dok je fra Pavao bio još u uzništvu, postavljen je temeljni kamen novom svetištu i samostanu pod Kamičkom. Zidanje je sporo napredovalo. Nedostatak novca i stalna opasnost od Turaka usporavali su radove.

Fra Pavlovim povratkom iz uzništva 1703. godine stvari su krenule mnogo bolje. Okretan kakav je bio, obraćao se na sve strane i tražio pomoć. U samostanskom arhivu postoji fra Pavlova nedatirana molba mletačkom duždu za pripomoć,  jer će crkva biti na slavu Republike i izrazom njezine pobožnosti. Mletački plemić Sebastian Mocenigo molio je 23. prosinca 1704. godine dužda da zbog nedostatka materijalnih sredstava ne bi smjela propasti tako plemenita i potrebna zamisao. Piše duždu i hvali hrabrost fratara na Čitluku, javlja mu kako su neki izginuli, a Vučković zarobljen i moli da im se pomogne. Molbe su urodile plodom. U siječnju 1705. godine Senat je odredio pomoć koja će se izdvajati od desetine, a opći providur je odobrio da se tijekom deset godina, od 1705. do 1715. godine. za gradnju izdvaja trećina od desetine iz Cetine što je iznosilo 360 lira.

Nije poznato zašto gradnju nije započeo i vodio Ivan Macanović zvani Ragužanin već nadzidar Andrija Ruspini iz Bergama. Sam Ruspini izjavljuje 3. Studenoga 1712. godine da je izveo sve radove od postavljanja temeljnog kamena do završetka. Zahvaljujući fra Pavlu i Providnosti, gradnja je uznapredovala tako da je po planu izvršeno sve, čak i 16 soba u samostanu, grobnica za redovnike, veliki oltar i sve što mu pripada. Sve je to uradio graditelj Ruspini sa svojim pomoćnicima. Za napravljeni posao isplaćeno mu je 14000 dukata, a on piše da bi takva gradnja u gradu stajala 30000 dukata. Nadbiskupi Cosmi, za vrijeme gradnje, i Cupilli, nakon završetka radova, pohvalili su radove u Sinju i iskazivali zadovoljstvo kvalitetom izvedbe.

U svibnju 1713. godine mletački dužd Giovanni Cornaro, za dovršetak crkve i samostana odobrio je dio desetine (150 dukata) za deset godina. Svaka pomoć za dovršetak samostana dobro je došla jer je samostan pod Tvrđavom izgorio. Fra Petar Filipović svjedoči:

Godine 1715. ujutro na mlado lito u zdravu Mariju izgori manastir, iliti kuća sv. Frane. Onda ću ti sve potanko kazat, jer sam i ja ondi ditetom od dvanaest godina bio. Bijaše kućica od zapada manastira, plotom opletena, a ševarom opšivena, i pokrivena, u koji dica manastirska ležahu, pokraj nje peć pokrivena šimlom, i kužina, sve blizu kuće velike ševarom pokrivene. Dite Ivan, sin Matije Dedića rečenoga Lokme prilipi užganu svićicu voštanu k  plotu  i poče gledati u knjige. Svića dogorivši do plota, otište se od pruta, zapade goruća u plot. Dite nemogući je prije dobavit, da ju izmakne, ševar ufati oganj, buknu u jedan čas kućica i dade plamen. Kud će nesrića! Punu vitar od Sutine, nagne plamen na peć, s peći na veliku kuću, u malo vrimena sve sažga. Osta samo crkva, konji i štala, a ostalo sve izgori. Tada fratri goli i bosi priđoše u ovu zgradu, onda novu, od koji mnogi po kuća i po vilaetu raziđoše se, za priživit koji dan, budući o ničemu ostali. (Ljetopis, str.5-6). 

Fratri nisu imali kamo te useliše u nedovršeni samostan pod Kamičkom, a i sliku Majke od Milosti prenesu u novu crkvu.  I kad su se svi ponadali boljim i mirnijim danima, evo nove nevolje. Na svetkovini Triju Kraljeva 1715. godine stiže vijest u Sinj da su Turci navijestili rat Mlečanima. Svima je bilo jasno da će Turci najprije udariti na Sinj. Prestalo se s uređivanjem crkve i samostana, a sav građevinski materijal upotrijebljen je za utvrde zidina Grada.

Fra Mirko Marić 

(nastavlja se)

ferata@ferata.hr
0997370409