Sinj (6): SINJSKI RAT U KOLOVOZU 1715. GODINE

SINJ (6)

SINJSKI RAT U KOLOVOZU 1715. GODINE

Na Prologu 23. srpnja 1715. godine tri puta puče mali top, prangija. Bijaše to znak naše straže da je turska vojska krenula iz Livna. Serašćer Mehmed-paša, poturica Ćelić, s mnogobrojnom vojskom (prema nekima 60.000) prijeđe preko Prologa.

Strah obuze puk u Cetini. Ljudi iz okolnih sela bježe i skrivaju se po planinskim gudurama. Od fratara neki pođoše u Split, a fra Pavao s još šestoricom, uzme sliku Majke od Milosti, spremi je u sanduk i s njom se skloniše u Tvrđavu, u kojoj se nalazila kršćanska posada od 700 branitelja.

Turci na prijevaru osvojiše Vrliku, a onda 26. srpnja 1715. godine opkole Otočane, koji se sa svojim župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem skloniše na otok u sredini Cetine (840 metara dug, a 132 metra širok).

Sačuvao se Dnevnik Opsade u kojem piše:

Na 26, pokušaše zadobiti selo Otok, mjesto usred rieke Cetine, obećajući dva turska zapovjednika Otoćanima, da će ih, sa svim njihovim imanjem, dati otpraviti u livanjsko polje, i da im ne će biti učinjeno nikakva zla: ali Otočani odgovoriše da, osim svoga života, ne imadu nego praha i olova, i da će se braniti do najzadnje kapi krvi. (Marković, nav. dj. str. 35).

Sutradan udare turske čete sejmana i spahija na Otok. Otočani na slabo utvrđenom otočiću hrabro odolijevaju daleko brojnijem osvajaču. Cetina je krvava i puna mrtvaca, preko kojih Turci jurišaju kao preko mosta i nakon žestokog otpora nadvladaše Otočane. Povijest bilježi: pogibe oko 140 Otočana i župnik fra Stjepan, a preko tisuću Turaka. Tridesetak Otočana skočiše u Cetinu i roneći (noreći) spasiše se. Predaja kaže da su to pradjedovi današnjih Noraca, a ostale odvedoše u roblje.

Nakon zla kojeg učiniše Otočanima Turske čete pale što još izgorjelo nije, robe i plijene gdje stignu po čitavom Sinjskom kraju. Prejaki su i teško im se oduprijeti. Kavalir don Ivan Filipović Grčić, serdar Bože Vučković, Frane Šurić, Grgo Lovrić i sin mu Pile, Bože Milanović, Lovre Tomašević… zalijeću se i Turcima zadaju jade. U tim okršajima pogiboše dva Lovrića, dva orla krstaša. 

Početak je kolovoza, godina Gospodnja 1715.  Sunce prži odozgo, a Turčin pregazio Cetinu i utaborio se pod Sinjem. Opkolio Grad i na predaju zove, topovima udara po zidinama, strah od smrti lebdi u zraku.

Sedmoga kolovoza oko dva sata poslije podne dođe glasnik pod zidine s pašinim pismima. Don Ivan Filipović Grčić, pročitavši u prvom pismu da Grad pripada sultanu i da ga predaju. Ako to odbiju, on će topovima  Grad razoriti i sve na kolac nabiti, ostala tri nije ni pogledao nego glasnika otpravi riječima: predaje nema.

Osmoga dana mjeseca kolovoza počeli su topovski udari i juriši. Crkva pod Kamičkom i samostan zapaljeni. Oko grada sve je bilo porušeno i uništeno.  Ubitačno je bilo neprestano topovsko udaranje.

Sliku Majke od Milosti, fra Pavao Vučković izvadio je iz sanduka, stavio na oltar sv. Barbare u tvrđavskoj crkvi sv. Mihovila i svi koji ne bijahu za borbu utekoše se molitvama i zavjetima.

Splitski nadbiskup Cupilli pod zastavom križa pošao je u pomoć, ali dalje Dicma nije mogao, pa odatle piše papi Klementu XI. da moli za spas Sinja.

Devetog kolovoza Turci još žešće udaraše topovima i bedemi Grada počeše pucati. U strahu da se ne bi zid odvalio i lazu Turcima napravio, hrabri branitelji odbijaju njihove juriše. Ima mrtvih i ranjenih i na hrvatskoj strani, ali puno manje nego na turskoj. Svaki novi dan nosi sve jače udare topova i sve češće i žešće juriše.

U predvečerje Marijina Uznesenja, odvijao se sveopći i odlučni napad. Turci su se probili do zidina i kukama hvatali kamenje novog korlata, posada se hrabro držala i odbijala napadače. U tom sudbonosnom trenutku svi su se prihvatili oružja. Uz hrabre branitelje, uz providura i časnike, molitve i vapaji oko slike Majke od Milosti, sve se udružilo u jednu želju – izdržati i pobijediti.

Ovo silno jurišanje trajalo je oko tri – četiri sata. Borba prsa u prsa, isukanim mačevima i nabijenim kremenjačama. Turci navaljuju, urlaju kao divlje zvijeri, branitelji ne uzmiču niti se povlače. Naprotiv, Turci se povlače.

Nakon neuspjelog juriša, Mustafa je povukao vojsku na zbor tako da su branitelji očekivali novi još silovitiji juriš. Na sastanku je došlo do međusobnog optuživanja da je bitka slabo pripremljena i vođena, da nema hrane ni vode, da se pojavila srdobolja, previše mrtvih… Pao je borbeni moral za nastavak opsade i novim jurišima. Mustafa nije imao drugog izlaza nego narediti brzo povlačenje i bijeg prema Livnu. Bijeg je bio toliko brz da branitelji, u iščekivanju novog juriša, nisu ni pomislili na gonjenje Turčina.

S mrakom nestaje pucnjave, u Tvrđavi mirno, tišinu prekida molitva oko slike Majke od Milosti. Kad se pomoli zora i blagdan Velike Gospe svanu, kao i uvijek pogled je letio na nekrsta. Iscrpljeni branitelji sa zidina su vidjeli strašan prizor, ali nikad draži u životu. Pod Sinjem nije bilo niti jednog živog neprijatelja.

U tim najtežim i najslavnijim trenucima Sinja, svi su bili uvjereni da je Bog, na Marijin zagovor, dao braniteljima takvu snaga da se viteški braniše, obraniše i pobijediše. Skupiše odmah osamdesetak cekina i naruče zlatnu krunu kojom će je okruniti i učiniše zavjet:

Na dan Marijina Uznesenja sa svetom Slikom ulicama grada Sinja hoditi, vitešku igru Alku trkati i slavlje slaviti.

Pod Gradom (tvrđavom) se našlo oko 10.000 mrtvih neprijatelja i mnoštvo ratnoga plijena. Od naših branitelja padoše tri časnika, vojni kapelan fra Stjepan Batarelo i 35 branitelja, te 52 što teže a što lakše ranjenih.

Fra Mirko Marić

(nastavlja se)