mel

Sinjanje (XXII): Spaš ditinjstva mog ili kako san spoznala Krista (Marija Librenjak)

Autor/ica
Objavljeno: 14 travnja, 2017
marija_librenjak

Marija Librenjak, vjerna slušateljica Hit radija i čitateljica Ferate, napisala je još jednu pjesmu na sinjskoj štokavskoj ikavici, ovoga puta povodom najvećeg kršćanskog blagdana – Uskrsa.

Spaš ditinjstva mog ili kako san spoznala Krista

‘Ako ne znaš gdje ideš,sjeti se odakle dolaziš’
(Afrička poslovica)

Od mali’nogu, u povojin puzali smo do Vrtline za ubrat dikoju ljubicu i jaglac, suboton pozapodne, uoči Cvitnice. Mater bi dotrala vodu na magaretu s Bukve, odma nama bi oni stariji, rastovarili vučije sa samara, izgulili čepine iz vučije i nalili mideni kajin šta je sta na škanjiću ispo balature…Vrckon bi se na uranku mrlisne Cvitnice jedno po jedno u cviću potopljenon u izvorskon vodi umili, ma trljala me mater po cilon tilu…utuvila u glavu, malešnu ricastu…zaraj lipote duše i tila…Kogot bi oša u Crkvu blagosovit jelicu…odma nama se svrnijo i na groblje sa zerku blagoslova pa u naramku donijo rešto grančica kući i metijo ji, kakon Bog zapovida, di toka…

Kad san zerku naresla puteljci bili sve dulji, ne bi se libila otić ni u Glavičine a kašnje lipon do Šušnjevače i Kuka na Petradi, ma nek bi okolon kuće na Zeljkovon glavici i u Strančici, rasulo se more ljubice posuto zdrakon osunčanog jaglaca.

Takon me prvo škole vodili na noge i u varoš na Veliki četvrtak i Veliki petak, oduljilo bi se brate, ma nek’san tila u non tišmi savatat sve predike i obrede….plenila bi na skaline šta su vodile u Kor i ni okon ne bi trepnila, a bome i u Procesiji granjsala zamantana o’ debulice.

Zanimila bi doklen je stric fratar (Bog mu da pokoj) minja glasove pivajuć Muku Gospodinovu…

Kvasale se posvećenice u vangli dva dana, prikuvavalo par puta,vonjalo selo kroz otškrinute škure, pak na Veliku subotu pridveče, naravski dica, put pod noge…krtočić nosili u dvoje pazeći da ne izbrljamo tavajol a miljet se u odu pripomišća od bure šta bi u proliće zašijala.

Nepca mi sladi sićanje u ‘vin mojin snoviđenjin, na m’rlise i okuse posvećenice, zoron na Uskrs, a jaje zastajalo u grlu pak smo smočili s bilon zacukrenon kavon iz podukrajni škorcani ćikara.

Ma zvoni za u Crkvu …“slava Tebi glasu Nebeski“…i pravo smeti šta san tila kazat…

Poče, sitila san se:

Napunila išton šešt godina, jesenas kad me mater prugon odvela prvi put u Spl’t, obać’ stariju sestru šta je upisala Trgovačku…i stala negdi okolon Bačvica, u Viškon…okićenon drvoredin stabala takon jedri u raskoši kitnjasti’ krošanja ki konistre divojke šta je mater za udaju oprema …

Sestra me malopren sitila da je tadak resta koštel do koštela…okolon kućice njezine gazdarice.

Bog te pita di je sestra s menon i materon po Spl’tu đurvidala, jedito se sićan da mi je kupila balun…moj prvi …Smrklo se takon da su se i zvizde i misec zašuškali a mater po pameti slipala kroz Brekinu goru, niz Škarpu…Jokine drače…kraj vinograda ..nisan jon ruku ispušćala.…Uf, jedva san čekala probudit’ drčajinu, najskoli rođaka, kojen san puna sebe govor’la po splitsku, ma ko će znat po čiju…zaglumila fetivu Splićanku pak se pofalila da mi je sestra kupila žuti balon u prodavaonici žuti balona…

E toji žuti balon smo ponili na Spaš na Uskršnji ponediljak lipon ’68. prvo Pučke škole a pantin kako mi se toji Spaš uvuka pod svaku žuntu jerbo svaki drugi smo kašnje morali ić’ u školu.

Bijo radni dan, zadruga kraj Boke otvorena, a iza banka ćaća mi, ki da ga vidin u ‘non bilon mantilu, uštirkani kolari nauzgor sjacali, kako drži govor doklen su mu se modrozelene oči caklile o’ sriće ,kakon je njegov Dinamo lani osvojio Kup Velesajamski’gradova…Ovanjcira i ćaća i a ni meni nije bilo mrsko. Pratile se utakmice u ćaćinon i materinon sobi, doklen bi ćaća brojio inkas, ispo nogu bi se klašnjon zašuškala ter slujila…

Nismo ga smili prikidat, svita krcato…a ispo banka nas se nije ni vidilo…Aj…zapazijo nas i uve u magazin…ditinje oči iskapuljene na vri glave od nol’ko medikamenata..

Napunijo nan zobnicu medenjacin, jo jo bonbonin, metijo i dikoji cici-mici…galetina…za pit puton uturijo i Dvojni C s piskon…štaš govor’t, a od kuće ponili šta merita… i jaja ofarbani vodenin bojon starijog brata, dikoje potoćali u pinjetinu di se varila kapula…nek’ figuraju u krtolu i za kolonbacanje niz Petradu…

Uspeli se jedva jedvice uz Šušnjevaču,zamantani o’ vonja borića i smrika, ruku otešćali o’ slatkog tereta…sunce bome zapačilo…ošalamutilo nas i ‘nako zablezurene.Pravac na Kuk, a je tadak bila stravina pogledat dol ‘ prema Bukvi i Runjinin ledinon…Sadak me u snovin ob’lazi sićanje na prančiok vitrovrhova naše Petrade .. U dičinjin očimon i nako ustravljenin od bezdana…činilo nan se ki da smo se uspeli na vri vrice Kamešnice…

Valjalo zaigrat i na baluna…našli ledinku, pravo ošesta za bacit dikoju na uski…a meni ator, išporka’će mi balun…

Tako razigrani u tren oka zanimili, jedno drugon šapljali…muči, šuška nešto iz lužine…rođak …da nije poskok…kadli začusmo glas ženskog čeljadeta…ej, dico Ivančova…znaden ja vas, nemate zaraj čega predat…Odma nama san se sitila da je ćaća pripovida o Anđelji šta živi na Petradi…Nije nan se tila pokazat…pa smo jon dodali, grdeći malešne prste šta trnjon šta borovin iglicon, svega šta smo ponili na Spaš…Ma i jo jo…računali, nek prova, more bit da ga prvo nije cucala…

Zamakla Anđelija, ispo glasa veršajuć: Prosti moj Bože…

Prošla nas volja i za igron i za jićon…Grabon salazili niz Petradu doklen nan je prolitni vitar, šta ga moja mater zvala palac, mrsijo tako i tako raščupane jejine…zastali kraj Divojačkog groblja, izmolili Očenaš…i odredili jopet svrnit u zadrugu momen ćaći, istin puton, na rikverc.

U čudu nas gleda…kud prvo svršijo Spaš…a mi njemu…ćako (svi smo ga takon imentovali) meti u krto i zobnicu još štogot, obašli bi Maru Palinu, Tonu, Đuku i Tičicu (Maru Pašinu). U čudu ćaća, al’ napunijo zobnice, metijo caklene flaše ulja, kave divke i ‘ne prave, koji bocun žestokog iz gajbe uturijo u boršu mrižaricu šta ju je uvik nosa sa sebon, i ne sićan se čega sve je napripravijo …al siguro kolkoš, nije žalijo. gazeta..

Kašnje san stimala da je tojo mora platit’.

Sunce za goru, zašijali iza zadruge, bilin puton šta je napravljen još za Napoleona, upočinili digot naslonjeni na parapete ter na okuki ispo’ Pašinog briga obašli drage žene…Mara Palina jedito mene pušćala u svoju kućeru, otkrakunala nakekerena vrata…prston mi dala mot…da uđen…met’la darove u škrinju, napun’la mi žepe orajin i lišnjacin (podilila san tojo kašnje s onizin ispri’..vrata), Đuka dočekala na skalinin a nikad uži nisan vid’la i sitilo me…kad jon je lani umro ćaća Klepan, jedva jedvice snili kapsel…,zafalila jerbo jon nije potr’ba a Maru Pašinu nismo našli ni u kužini ka ni izbi, vego na Bukvi, doklen su krave priživale, nakusane mladon travon šta je naresla do pasa i napojene u kortu, nalivala vučije…moleći krunicu a librić je parlafinte držala u žepu traveše, uze šta smo jon spružili…i osta inkantana…

Zamakli, procidili kroz zube, Faljen Isus, spušćajuć’se niz Zeljkovu glavicu u naše akacije šta su bujale i cvitale ki’ naše želje u ‘nin, o dragosti , zajapurenin glavicon ,, napunili zobnice i krtole jurikovinon za sašit štramce za bebu šta je donijo tetak, lipon iz Pariza…

Takon za rana prispili u kužinu doklen su strina i mater pirile vatru orašinon i lanjskon lozovinon, jerbo o Uskrsu uvik zaladi, pa nako s nogu s vel’kog stola prostrog zelenon ceradon, iz zdile varnjačon mašali se kiselog kupusa, aranbaše krpotili, prez njanci zeru kruva…učaluš…

Pak u škrivanj…krsteći se…opijeni srićon susreta s potrebitin…zadrimali.

Biše ‘vo štorija kakon san dičinjin možđanin, radosne duše, neiskvarene kušnjon i tlapnjon zrilog doba, u ditinjstvu spoznala Isusa Krista, Njegovu patnju za nas, Križ koji valja nosit’ te da ćemo jednon u slavi Njegovoj uskrsnut’.

Ostaje zanavik naše, ono šta smo podilili i s kućnog ognjišća ponili…Ne libimo se jedni drugizin spružit “šudar’ć” ki Veronika Isusu..dat’ šta imademo drugon potrebiton jerbo tojizin nas Isus obdari….

Iđen ća…krunicon Bogu zafaljivat…Gospin plač je večeras…akon ne prispijen u Crkvu, molit ću iz librića…na materinon štokrli…ka’ i lani…

Sritan i blagoslovljen Uskrs!

U Karakašici, 13. travnja 2017.
Marija Librenjak

ferata@ferata.hr
0997370409