Sinjska košarkaška braća

Autor/ica
Objavljeno: 11 svibanj, 2014
josip_did_jure

Ovu priču o sinjskoj košarkaškoj braći uglavnom pišem po sjećanju, a kako sam desetak godina mlađi od Alkara unaprijed se ispričavam svima onima koji će nespominjanjem biti oštećeni.

Stipe i Miko

Kako se brojne sinjske košarkaške štorije vežu za obitelj Vrcan, iz dobro obaviještenog izvora saznao sam kako je uz Stipu, košarku igrao i njegov korpulentni brat Miko. Doduše, Miko je Alkarov dres navlačio samo nekoliko puta, ali jedan nastup u Puli zauvijek je ostao u sjećanju njegovih suigrača. Bilo je to u vrijeme kada su se brojevi na dresove ispisivali klakom. Miko se igrajući znojio, klak se topio, a broj je uskoro nestao. No publika je očito uz talent zapamtila i broj, pa se nedugo nakon što je trener odlučio odmoriti junaka ove priče, dvoranom zaorilo – Hoćemo šesticu! Miko Vrcan ipak nije postao košarkaš nego pjevač, i to ni više ni manje nego – operni. Breme sportske slave za obojicu je ponio njegov brat Stipe – kojega s pravom nazivaju košarkaškom legendom.

Filip i Iko

Kad smo već kod Vrcana, moramo se sjetiti i Stipinih sinova Filipa i Ivana. Filip je bio veliki talent. Došao je do prve momčadi, odigrao nekoliko sezona i niz sjajnih utakmica. Je li mogao napraviti više? S obzirom na košarkaško znanje – definitivno da! Ali File je svoj ostanak u sportu i košarci osigurao na drugi način – diplomom kineziološkog fakulteta. Od njegovog brata Ike očekivalo se puno, posebno kada je kao golobradi mladac otišao u Cibonu. Iko je itekako znao igrati košarku, ali to znanje vrlo brzo je s parketa premjestio uz parket. Postao je trener. I to trener o kojemu će se sigurno još čuti!

Klinta Stariji i Klinta Mlađi

Braću Kontić, Boška i Stipu, zvali su Klinte – Stariji i Mlađi. Dres Alkara nosili su krajem pedesetih, a onda ih je studij odveo u Zagreb. Stipe je nakon povratka postao savezni košarkaški sudac, a kasnije i član brojnih Alkarovih uprava. Zajedno s Brankom Sulenom, Nikolom Viculinom, Ivom Dalbelom Dugim, Dušanom Ugrinom Cigom i Stipom Vrcanom, Stipe Kontić proglašen je počasnim članom KK Alkar.

Mili i Đoni

E sad, mali korak natrag u povijest. Braća Omašić. Milivoj i Dujo, odnosno Mili i Đoni. Mili je kao junior sinjskog Alkara otišao u tadašnju zagrebačku Lokomotivu. Bio je velika zvijezda. Jedan od najvećih šutera u povijesti najšuterskijeg kluba – današnje Cibone. Mili je pokucao i na vrata tada ponajbolje košarkaške reprezentacije svijeta, ali priča kaže da je zakasnio na pripreme. To zvuči toliko sinjski da bi moglo biti i istina. Bilo kako bilo, Milivoj Mili Omašić vjerojatno je najuspješniji Sinjanin pod obručima, do sada. Njegov Brat Dujo kojega svi zovu Đoni, cijelu je karijeru proveo u Alkaru. Oni koji pamte njegove igre, još ga vide u samom kantunu igrališta kako šutira i puni, šutira i puni, šutira i puni… Đoni nije bio šuter, on je bio košarkaški višecjevni raketni bacač!

Cale Stariji i Cale Mlađi

Cale Veliki i Cale Mali. Cale Stariji i Cale Mlađi. Ivica i Goran Caktaš. Priča kaže da je Ivica u svoje vrijeme bio jedan od najvećih talenata u bivšoj državi. Navodno je beogradski Partizan nekada dvojio između njega i Dragana Kićanovića. Izbor je umjesto na Sinjanina pao na Čačanina koji je svojedobno bio najbolji svjetski igrač izvan NBA. To je priča koji sam davno čuo. Netko će je već potvrditi ili demantirati. Stariji Caktaš – Ivica bio je bek šuter. Mlađi – Goran igrao je na poziciji beka razigravača. Nekoliko sezona igrali su zajedno. Nakon igračke karijere obojica su se okušala u trenerskim vodama. Goran je tu bio uspješniji. Iz njegove velike i prerano završene trenerske karijere izdvojimo da je vodio niz reprezentativnih selekcija, bio je tehniko Alkara u finalu Kupa i prvi trener u povijesnoj pobjedi Alkara kada je pod Kamičkom pala moćna Cibona.

Kembo Veliki i Kembo Mali

Bilo jednom jedno vrijeme kada je Alkar gazio moćnoga Borca, veliku Šibenku, strašnoga Zadra, europsku Cibonu i još europskiju Jugoplastiku… Bilo su to godine u kojima je Alkarov dres nosio njegov najbolji igrač svih vremena – Mladen Pavić Kembo. Kembo Veliki. Imao je strašan šut, imao je nebeski skok, snagu, pamet, sve… Frajer je mogao igrati gdje god hoće, ali… Otišao je tek u prvoligaški Dalvin, pa u hiperambicioznu Puljanku iz koje ga je trener Ranko Žeravica želio povesti u Crvenu Zvezdu. Kembo je izabrao povratak kući, u svoj Sinj. Bez tog čudnog come backa ne bi bilo finala kupa, bijelih liga i sinjskih trijumfa nad košarkaškim velikanima. Naravno, za sve te uspjehe zaslužni su i Kembovi brojni suigrači i treneri, a među njima i njegov brat Zvonko, alias Kembo Mali. Ovo Mali samo zbog toga što je brat Velikoga. Po svemu drugome Zvonko Pavić je vrh sinjske košarke. Po meni, najbolji sinjski playmaker ikada. E, kako je taj čuvao loptu… Tup, tup, tup, roling… Tup, tup, tup, roling… Tup, tup, tup, roling… Tup, tup, tup, ulaz do pod koš… Ona finta, pa finta, pa opet finta, pa ruke u zraku, pa faul, pa penali, pa koševi… I onda opet – tup, tup, tup… Možda zvuči sporo i dosadno, ali bilo je korisno, itekako… Ako se ne sjećate, barem vjerujte. Tup, tup, tup…

Kalinići – Jozo i Stipe

Košarkaški dres Alkara zajedno su nosili i legendarni sinjski nogometaši, braća Jozo i Stipe Kalinić. O njihovim zlatnim ‘junačkim’ danima još se uvijek ispredaju legende, ali neka se zna da su se i njih dvojica kalili na staroj sinjskoj ‘košarci’.

Žuža i Ćela

Ne mogu preskočiti još jedan bratski košarkaški duo. Damir i Dario Čugura. Damir je sa nekih 190 igrao krilnog centra. Zvali smo ga i Pajdo i Žuža, a igrao je u onoj zlatnoj kup generaciji iz 1983/84. I njegov brat Dario također. Darija smo zvali Ćela. Odličan šuter, dobra obrana, čvrst, brz… Jedina Ćelina mana bila je što se rano ostavio košarke.

Stipe, Mirko i Slavko

Slijedi jedna od najmoćnijih sinjskih košarkaških dinastija. Braća Modrić. Sve je počelo kad se pojavio Stipe, prvi košarkaški produkt cetinske doline koji je izrastao iznad dva metra i zadržao bekovsku tehniku. Stipe je brzo otišao trbuhom za kruhom i definitivno uspio, a njegova plodna međunarodna karijera još traje. Stipe Modrić nesumnjivo je jedan od najvećih sinjskih košarkaša svih vremena. U tu skupinu spadaju i njegova braća – Mirko i Slavko. Nikada nećemo dokučiti kakva je igra sudbine ovu dvojicu košarkaških dragulja zacementirala u temelje sinjske košarke, u kojima su nezamjenjivi i dan danas. Tako su braća Modrić, zajedno s ostatkom sinjske lake košarkaške konjice, i sinoć ohladili Zagrebove snove o doigravanju, pa cijeli Sinj u transu očekuje subotu i nada se onom – Mirko pazi Jolly! Hvala Slavko!

Jure i Josip

Prošle godine u prvoj momčadi Alkara udomaćio se i zasjao Jure Boban. Sjaj se nastavio i u ovoj sezoni, a određene oscilacije nipošto ne mogu osporiti veliki talent ovog elegantnog košarkaškog letača i vrlo dobrog tricaša. Jure Boban svakako spada i u red rijetkih profinjenih košarkaša koji svojim potezima dižu publiku na noge. To je, jednim žestokim zakucavanjem, potvrdio i sinoć. A sinoć se definitivno potvrdio i Jurin mlađi brat Josip kojemu je ovo premijerna prvoligaška sezona. Trener Milačić gurnuo je Josipa u vatru pred kraj treće četvrtine, u trenucima kada je sinjski košarkaški brod počeo poprilično popuštati. A mladac je reagirao na najbolji mogući način. Junački je preuzeo kormilo, začepio rupe, ubacio najprije dvicu, pa tricu i konačno – onom pravom sinjskom prčevitošću – zapalio navijače. Bravo Josipe! Mlade igrače nije dobro puno medijski hvaliti, ali složit ćete da su Benovi dijamanti zaslužili objavu ove priče pod fotografijom njih dvojice i njihovog djeda Ive Dalbela Dugog, koji se još u prošlom tisućljeću, pod koševima hrvao s legendarnim Krešom Ćosićem.

Facebook
Na vrh