mel

Fra Jozo Župić: Smrt Gospina urednika i pjesnika

Autor/ica
Objavljeno: 4 studenoga, 2014
nadgrobna_ploca

Smrt Gospina urednika i pjesnika 

Gospa Sinjska nije samo slika ili  njezin oltar u Sinju, nego je to i njezin list koji je počeo izlaziti 1922. godine. Prvi urednik “Gospe Sinjske” bio je dr. o fra Stanko Petrov. On je u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja glasnika Gospe Sinjske pod naslovom “Novi drug” napisao: “Ja evo dolazim k vama u ime Marijino i s imenom Marijinim… Govorit ću vam o našoj nebeskoj Majci, kazivat ću vam i o svemu onome, što je Njoj drago, da vam kazujem. Pripovjedat ću vam o Njezinu Isusu, o Isusovoj Crkvi, o Njegovu Namjesniku, pričat ću vam o našim slavama i o našim patnjama, o našim željama i našemu radu, učit ću vas, kako ćete ljubiti Isusa i Mariju, kako ćete biti pravi katolici, kako ćete biti čestiti na zemlji i sretni na nebu.” (Gospa Sinjska I/1922, 1,2.)

Fra Stanko je dakle udario temelje listu. Poslije su dolazili drugi urednici:. fra Krsto Kržanić, fra Dominik Šulenta, fra Joakim Friganović. Ja bih progovorio nekoliko riječi o fra Dominiku Šulenti, jer 4. 11. 2014. navršava se sedamdeset godina od njegove mučeničke smrti. Rođen je 20. listopada 1900. u Drašnicama. U Sinju je vršio dužnost prefekta u Franjevačkom sjemeništu. Surađivao je u glasniku Gospe Sinjske, a u dva navrata bio je i njegov urednik (od 1931. do uključivo 1. broja 1932.), te od rujna 1937. do svibnja  1941. Od 2. siječnja 1942. godine preuzeo je dužnost gvardijana u Makarskom samostanu. U svojim pjesmama potpisivao se i s pseudonimom Dinko Šimunov. Za vrijeme kad su sinjski fratri darivali kopiju slike Gospe Sinjske Rami, a među kojima je bio i on, u svojoj nadahnutoj pjesmi “U Gospinoj Rami” spjevanoj 29. svibnja 1938. godine, u sedam stihova, napisa i ove stihove:

O vitka brda i poljane ravne,
Svjedoci vi ste velebnijeh djela;
I vi ste dio povjesnice slavne
Što krvlju nam je ispisana cijela.

Kad žarko sunce jutros zrake sije,
Živote mlade sijo branič sveti,
U boju ljutom umiro je prije
Domaju no mu ote dušman kleti.

Eto, i njegovom krvlju bi ispisana naša povijest. I krvlju onih čija imena bijahu upisana na nadgrobnoj ploči 2001. na mjesnom groblju u Kozici. Na ploči piše:”Dođite i vidite okrunjene mučenike!” To su: fra Dominik Šulenta, fra Frane Borić, don Niko Delić, don Marko Devčić, Srećko Bušelić, Bože Deur, Ante Kržanić i Vjekoslav Morauc. Strijeljali su ih komunisti-partizani “bez procesa i suđenja” 4. studenoga 1944.

U župi Kozica sačuvana je župna kronika i svjedočanstvo fra Ivana Glibotića, nekadašnjeg kapelnika glazbe Gospe Sinjske. Čitamo iz kronike: ….

“Habiti fratarski darovani su kozičkim djevojkama – i ja sam mogao vidjeti suknje od habita na njima. Ovo strijeljanje obavljeno je početkom mjeseca studenoga iste godine 1944. – oko dvadeset dana prije moga dolaska. Strijeljani su u groblju kod ulaza s lijeve strane i pokopani svi u prvi grob do vrata – ulaza u groblje s lijeve strane.
Kad sam ja došao, još je bilo mnogo krvi po grobu i oko ulaza, a krv je tekla niz zid groblja do ulaza i Konzul je morao to klačiti i prikrivati. Da se uvjerim, da su tu pokopani, ja sam sa Konzulom, remetom pošao na groblje i skupa smo otvorili grob te pogledali. Bio je skoro prepun. Bačeni su na glavu – svi u donjoj odjeći i bječvama. Mogao sam im taknuti noge.
Doznao sam od najsigurnije osobe i apsolutno pouzdanog vrela slijedeće: Dovedeni su pješke, po kiši vezani žicom iz Makarske, preko Staze i zatvoreni u jednu konobu u Katića komšiluku. Tu su ostali nekoliko dana i jedne noći povedeni navodno u tzv. prekomandu – drugi zatvor. Kad su ih vodili oputinom prema crkvi, Božo Deur, koji je bio  nekad žandar u Kozici i znao položaj, rekao je: Braćo, vode nas na groblje. Imali su biti bačeni u neku jamu na brdu prema Poljicima, ali su bili protivni kozički pratioci – i po njihovoj inicijativi, dovedeni su na groblje.
Tu im je saopćeno da će biti strijeljani i oni su zatražili da se mogu ispovjediti. Neke ženske – borci bili su tom protivni, ali predstavnik N.O. Kozica oštro je tražio da se usliša njihova zadnja želja i oni su pušteni u mrtvačnicu, gdje su se ispovjedili i javili se, kad su bili gotovi.
Naređeno im je, da se svuku do donje odjeće, a onda je o. Šulenta, gvardijan Makarskog samostana održao par riječi pobude i oproštaja i žrtvama i ubojicama, istaknuvši da su nevini i pravedni, i zamolivši Boga i Gospu u pomoć i prekrstivši se, pali su mrtvi po grobu i odmah bili bačeni u grob, a Konzul remeta i grobar imao je sto muka da nekako pokrije obilnu krv, koja se je pokazivala dugo – sve do konca godine, a i kasnije na tom  mjestu. Bilo je dosta odgrnuti malo pijeska, da se ukaže krv.”
Fra Ivan je na kraju zapisao u Kronici: “Pokoj im vječni!”

Provincijal o. fra Petar Grabić izvijestio je Predsjedništvo biskupskih konferencija u Zagrebu u travnju 1945. i obrazložio zašto su franjevci njegove provincije prolili svoju krv i podnijeli mučeništvo: “Podpisani opravdano dovodi u vezu prolivenu krv svećenika i redovnika s mržnjom na njihovo svećeničko zvanje, katoličku vjeru i njihovu ljubav i privrženost prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi”. (P. Grabić, Predsjedničtvo Biskupskih konferencija Zagreb, Zagreb, 18. IV. 1945.,br. 112/45, Također nadodaje da su “svi umoreni svećenici, po rođenju, po osjećaju i djelovanju bili vjerni svom svećeničkom i redovničkom zvanju… Mnogi su se isticali kao uzori svećeničke i redovničke dobrote, a među njima i fra Dominik Šulenta”.

A, u meni se ponovno budi stih mladoga Dinka Šimunova, fra Dominika Šulente, iz njegove pjesme “Kad rano jutrom ustane”, (Misli jednog svećenika na oltaru Gospe Sinjske) napisane u Gospi Sinjskoj, u kolovozu 1931. na str. 165.:

Oj pođi, zlatno sunašce, ne kasni na put daleki!
Rubina tvojih ne treba, nit žarkog tvoga cjelova
Ta mala, svijetla koliba vrh koje sjajna Danica
Rubine svoje prosiplje u žarkog Sunca cjelovu.

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409