Tijarica: Druženje Marasovića iz cijele Hrvatske i Chicaga

‘Sve šta želin, sve šta sanjan
ostalo je na mon pragu,
umoran san od tuđine,
vraćan ti se zavičaju.’

Ovi stihovi iz poznate pjesme Klape Rišpet ‘Kad se svome domu vratin’, pratili su okupljanje i druženje potomaka roda Marasovića na Tijarici.

Došli su iz Sinja, Splita, Glavica, Doca Donjeg, Dobranja, Trilja, Josipovca pokraj Osijeka, Vrbanje kod Županje, iz dalekog Chicaga, kako bi se u svojoj Tijarici družili i prisjetili svog djetinjstva i prošlosti, te kako bi se još više obiteljski povezali, jer mnogi su se prvi puta u životu vidjeli.

Mjesto njihova okupljanja bio je poznati ‘Mali Berlin’ na imanju jedne od roda Marsovića, Matije Mace Žaper. Okupili se potomci muške i ženske loze Petra i Stane Marasović rođene Škaro. U vremenu od 1883. do 1910. rodilo se njihovo šestero djece. Na rodnoj međi ostali su Stipe i Miško, a najstariji Ivan zaputio se davne 1907. godine s iseljenicima iz Dalmacije u prekomorske zemlje, do Amerike u Chicago. Tri su njihove kćeri u mladosti, čuvajući blago po tijaričkom kraju, znale su zapivati ‘Gospe moja, da je meni znati, kojin ću se prezimenon zvati’. Ubrzo su i saznale. Anica se udala za Škaru i odselila u Josipovac kod Osijeka, Lucija za Borkovića, koja je malo zbog njegova posla živila u Poličniku kod Zadra, a najmlađa Matija udala se u Vrgoča ispod Ćopegova Kuka i s mužom se 1936. godine odselila do Vrbanje pokraj Županje.

Podarili su oni ćaći Petru i materi Stani 23 dice, a daljnjih potomaka muškog i ženskog roda Marasovića teško je pobrojiti. Na ovom druženju sakupilo se u prvom redu rodbine, rečena Matija od ćaće Stipe, njen brat Miljenko i Frane – Frank iz Chicaga, sin Ivana, te ostala unučad i praunučad od šestero dice potomstva Petra i Stane. Za ovo okupljanje Marasovića potekla je ideja iz daleke Amerike iz Chicaga od Franka, koji je na rodnu grudu svoga ćaće došao sa suprugom Carol, dicom, zetovima, unučadi ukupno njih 15-tero.

‘Jutros mo bili u Crkvi naše Gospe Sinjske, na misi di su fratri imali svečano slavlje. Molili smo se našoj Gospi i dragom Bogu za naše Marasoviće i Hrvatsku. Bilo je lipo. Puna smo srca došli na Tijaricu, otišli do starih kuća i evo nas kod naše Mace ovdje, da se družimo i bolje upoznamo’, kazuje nam na dobrom hrvatskom Frano Frank Marsović.

Ovaj 88-gišnjak ističe kako je dugo godina bio u vodstvu Društva Gospa Sinjska iz Chicaga, a poseban trenutak bio je kada su alkari i alkarski momci 2006. godine sudjelovali na proslavi 100. obljetnice osnutka Društva.

Kazuje nam Frank kako je ponosan što je jedan Hrvat iz ovih krajeva bio gradonačelnik Chichaga. Potpisniku ovih redaka još draže, jer radi se o Michaelu Bilandicu, čiji je otac Mate Bilandžić u Chicago doselio iz Dicma, odnosno Krušvara, a njegov sin je od 1976. do 1979. bio gradonačelnik grada na zapadnoj obali jezera Michigan.

Mnogi su se na ovom okupljanju po prvi puta vidjeli, upoznali. Bili su to dirljivi trenuci, pomiješani suzama radosnicama.

‘Ovo je naša zemlja, ovdje su utkani životi naših starih, tu su bile radosti i muke naših predaka. S Tijarice su otišli u daleki svit, ali Bogu hvala, dio nas se okupio ovdje. Može nam biti i krivo i pomalo sram što se mnogi nismo ni poznavali, a drugog smo ili trećeg rodbinskog kolina’, kazuj Maca Žaper, koja je uz supruga Iku i djecu bila domaćin okupljanja potomaka Marasovića.

Ćakulalo se, razmjnjivalo kontakt brojeve, adrese, pričalo o svojim životima, ali i pismom se veselilo ovom događaju. Pivalo se Croatia, Marjane Marjane, o Gospi Sinjskoj, a onda se zaučulo glazbalo koje je nekada bilo dio svakodnevnog života čeljadi ovog kraja, a to su gusle. U desetercu počeo se sjećati svega Miljenko, što i danas živi na ognjištu ćaće Stipe, a sve to pomno prati velikan hrvatskih guslara, njihov rod od rečene Anice unuk, Vladimir Mrčela od Osijeka.

‘Nisan zaguslio već deset godina. Zbog starost i zdravlja narušenog nije mi se dalo po guslama gudit, ali morao sam malo koliko se moglo zapivati o Tijarici, Slavoniji, Hrvatskoj, Tuđmanu, Hajduku’, kazuje nam Vlado.

Koliki je meštar od ovog pivanja ukazuje činjenica kako je jedan od najpoznatijih hrvatskih guslara Mile Krajina želio da mu upravo na odlasku s ovoga svita gusli upravo njegov prijatelj Vladimir.

Moglo bi se s ovog druženja isisati ispričati puno toga, i razgovore Lucina unuka Rina Lucića, Ivana i Marinka Marsovića, Nede Botić i Josipa Vrgoča, unuka od Matije, Miljenka i Nele, Stipinih unuka i njihovih supruga, dice.

Zajednička fotografiranja, prisjećanje na davna vremena, razgovori prijateljski i rodbinski bile su teme na fešti priređenoj na raskrižju puteva što vode prema Tarabniku i Kamenskom. Život je imao čudnovate puteve. Tako je u ovaj krški kraj doveo i spojio prezimenjake i rođake koji se nisu nikada ni vidjeli ili su se vidjeli davno, kada su bili znatno mlađi. Na rastanku zagrljaji plač i suze. Hoćemo li se opet vidjeti u neko vrijeme, pitali se Marasovići iz Amerike. Nekima sunce života polako zalazi prema zapadu i ko zna hoće li ova slika s naslovnice bilježiti iste ljude na istom ili nekom drugom mjestu.

Oni što ostaše u Hrvatskoj najavili su kako će se vrlo brzo vidjeti i to opet u Tijarici, 27. ovoga mjeseca, kada će se na Tijarici upriličiti velika Fešta ‘Dani komina, pure i bronzina’.