UABA: ‘Antifašisti i Alka su ponos Cetinske krajine!’

Autor/ica
Objavljeno: 27 prosinac, 2014
spomen_kosturnica_djardin_sinj

Udruga antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine Sinj reagirala je na izjave don Josipa Dukića koje je dao prilikom promocije nove knjige Ivana Kozlice ‘Alka u politici – politika u Alki’, održanoj prošlog tjedna u Alkarskim dvorima.

Priopćenje sinjske UABA-e koje potpisuje njen predsjednik Stipan Samardžić prenosimo u cijelosti:

‘Prigodom predstavljanja knjige „Alka u politici – politika u Alki“ autora Ivana Kozlice, u izdanju Kulturnog društva Trilj i Hrvatskog centra za ratne žrtve, izneseno je niz insinuacija i ocjena koje ne odgovaraju istini, a sa ciljem narušavanja ugleda nekadašnjih alkarskih dostojanstvenika i proglašavanjem istih ratnim zločincima. Izvjesni gospodin don Josip Dukić, jedan od predstavljača, optužio je bez ikakovog srama niz uglednih Sinjana, antifašista, narodnih heroja, alkarskih vojvoda, da su na osnovu samo njemu znanih dokaza počinili zločine od Bleiburga do Cetinskog kraja.

Udruga antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine braneći dignitet i čestitost Sinjana, alkarskih uglednika, antifašista i partizana smatra da je proglašavati alkarske vojvode Vicu Buljana, Bruna Vuletića i Peku Bogdana ratnim zločincima, kao i sve druge spomenute partizane antifašiste, a bez ikakvih relevantnih dokaza, prije svega je zločesto i neprimjereno. Ali s neprikrivenim ciljem poništavanja tekovina antifašizma i neprocjenjivog doprinosa koji su ti ljudi tijekom svog životnog vijeka dali gradu Sinju, Cetinskoj krajini i samoj Alki to valjda u korist Dukićeva idola dr. Ante. Jer kako drukčije razumjeti tvrdnju don Dukića da je u vrijeme 2. svijetskog rata Alka bila hrvatska. Ako je za don Josipa Dukića i njegove istomišljenike hrvatska Alka ona koja se održavala u kvislinškoj tvorevini, podjeljenoj između Njemaca i Talijana, onda je takvom držite, a hrvatski narod je kroz antifašističku borbu rekao što misli o takvoj “hrvatskoj” Alki. Takve tvrdnje su uoči velikog jubileja sramota za Viteško alkarsko društvo, grad Sinj i cijelu Cetinsku krajinu. Isto vrijedi za ostale navedene antifašiste i partizane.

Alkarske vojvode koje se želi prikazati zločincima potječu iz starih, uglednih, bogatih i katoličkih sinjskih obitelji s dugom alkarskom tradicijom, što hoće reći da u alkarskoj tradiciji svaka šuša ne može biti vojvodom. Isti će kroz NOB, od narodnih tribuna, narodnih heroja, zapovjednika proslavljenih partizanskih dalmatinskih jedinica (koje se ovdje žele proglasiti zločinačkim) i istinskih antifašista boraca za slobodu, kroz poslijeratno razdoblje izgradnje i obnove domovine pa sve do svoje smrti, ostati upamćeni kao veliki Sinjani i alkarske vojvode koji su Alku obnovili i digli na nivo koji zaslužuje. Etiketiranje ovih ljudi zločincima direktan je atak na antifašizam kao jedan od temelja Republike Hrvatske i zamjena teza s pozicije politike suprotnoga pola, dakle nacifašizma. Nije prvi put da Dukić ne govori istinu, optužujući partizansku narodno oslobodilačku vojsku za zločine u potkamešničkim selima, gdje su činjenice i svjedočanstva preživjelih pokolja neupitna, da je zločin počinila njemačka okupatorska vojska i pomagači “hrvatskog predznaka”.

Don Dukićevu tezu o različitim mjerilima tretiranja ljudi u Alki nakon Domovinskog rata i 2.svjetskog rata samo ćemo prokomentirati, da hrabrije izađe sa tom svojom tezom, jer Alka ne smije biti ničiji talac, a što je evidentno.
Don Dukić navodi da se u periodu iza 2.svjetskog rata dogodila agresija na svijest ljudi cetinskog kraja kada su partizani komunisti prvi put od 1715. godine protjerali iz Alke Gospu, franjevce i ateizirali Alku. Takav stav velika je uvreda svećenika Dukića prije svega svim vjernicima koji su u tom periodu učestvovali u Alci uz mnogo poštivanja i visokog stupnja međusobnog uvažavanja. Pa nisu valjda, don Dukiću, u Alki bili samo bezbožci. Alku su uvijek trčali i u njoj sudjelovali ljudi različitih političkih i vjerskih opredjeljenja uz međusobnu toleranciju i uvažavanje. Nebesku zaštitnicu, Čudotvornu Gospu Sinjsku stavljati u kontekst protjerivanja, nekulturno je i nečuveno i s tog aspekta izrečena uvreda ima posebnu težinu. Gospodine Dukiću ne žive na ovom prostoru barbari, a niti su ikada živjeli. Što se tiče protjerivanja franjevaca, kratko, kada su franjevci trčali Alku? Vjerovatno kad i maratonci počasni krug. Nije dobro s toliko strasti, mržnje i neutemeljeno određeni period povijesti Alke stavljati u kontekst prezentiranog uradka.

Nije prihvatljivo kako don Dukić tvrdi da je Alka bila austrijska, orjunaško jugoslavenska, u 2.svjetskom ratu hrvatska, a poslije 2. svjetskog rata komunističko-jugoslavenska. Končno da je to samo i figurativno, uvredljivo je za slobodarstvo, slobodarski duh i vječnu težnju za slobodom, što Alka u sebi nosi. Alka je Hrvatska i uvijek se trčala u Sinju, u Hrvatskoj. Sprega Alke i politike uvijek je postojala i ta sprega uvijek ima svoju mjeru. Alka nikad nije bila austrijska, jugoslavenska niti bilo čija druga do hrvatska. I, da ne bude zabune, nije bila ni hrvatsko-ustaška u 2.svjetskom ratu. Alku nikad nije uređivao Beč, niti Budimpešta, niti Beograd, pa ni Zagreb. Gospodine Dukiću, Alku su uvijek uređivali i vodili Sinjani što vas sigurno najviše smeta, i zato je ona sinjska i hrvatska. Vodili su je Sinjani dubokih korijena koji su imali dugu obiteljsku tradiciju u Alki, ljudi koji su živjeli Alku, a ne prolazni izletnici u Alki ili satrapi i ubojice kako ih želite prikazati. Pokušali jeste, ali u tome uspjeti ne možete.

Don Dukić kaže da je Alka vladarima uvijek trebala. Izraz trebala cinizam je prema Alki, ali je možda običajna fraza sredine iz koje nam gospodin Dukić dolazi. Alka je bila podložna utjecajima vladara onoliko koliko su dozvoljavali ljudi koji su vodili Alku. Nepobitna je činjenica da su svi vladari više manje poštovali Alku, pridavali joj važnost i darivali je, od austrijaskog cara Franje Josipa, preko jugoslavenskog kralja Karađorđevića, poglavnika NDH Pavelića, Josipa Broza do Franje Tuđmana. Za očekivati je da se utjecaj svih vladara koji se povezuju s Alkom, povijesno relevantno sagleda u vremenu u kojem su živjeli i djelovali te ponudi mlađim generacijama na znanje, bez vožnje u jednom smjeru, raspirenih strasti, netolerancije i mržnje, dajući svemu oblik isključivosti politike koja se želi inaugurirati.

U ohrabrujućem tonu je intoniran potencirani navod don Josipa Dukića, da se po prvi put u povijesti Alke dogodilo, da je uprava Viteškog alkarskog društva jednom vladaru rekla „ ne “. Točno je da se po prvi put u povijesti Alke dogodio najsramniji čin kada su u režiji uprave Viteškog alkarskog društva (koja je jedinstvena po tome što je 100% HDZ-ova), javno na alkarskom trkalištu odbijeni darovi predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Stipe Mesića, na 286. Alki održanoj 06.kolovoza 2001. Tada mimo protokola i alkarskog ceremonijala, što je neupamćeno, uz orkestrirano zviždanje i vrijeđanje predsjednika Mesića, prisutnima se obratio predsjednik Viteškog alkarskog društva Mate Jukić, detronizirajući Predsjednika RH s položaja pokrovitelja Alke i obznanjujući da je pokrovitelj Alke narod. Pokazali su da ne poštuju instituciju Predsjednika RH i njen ustavno pravni poredak stavljajući ga u stranačke dnevno političke skute. Stavljati demokratski izabranog Predsjednika RH, u polupredsjedničkom sustavu Hrvatske parlamentarne demokracije u kontekst vladara u najmanju je ruku degutantno i neumjesno od strane don Josipa Dukića. Očito je problematično što se Predsjednik zvao Stjepan Mesić. Za neupamćenu sramotu koju je uprava Viteškog alkarskog društva nanijela Alki, Sinjanima i svim dobronamjernim građanima, koji ako su iskreni trebali bi se ispričati, a izgleda da iskreni nisu i to ne žele napraviti. Nadamo se da ohrabrujuća intonacija ovog sramnog čina neće poslužiti kao predložak za isti scenarij na 300. Alki prema predsjedniku Organizacijskog odbora te velike obljetnice.

Udruga antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine u potpunosti prihvaća i podržava izjavu autora knjige gospodina Ivana Kozlice da je prošlost takva kakva je, i s njom se moraju suočiti današnji i budući naraštaji baštinika slavne pobjede iz 1715. godine. Istovremeno neprihvatljiv je stav autora da knjiga iznosi prljavo rublje o mnogim alkarskim aktivnostima u posljednjih 100 godina. Takav pristup – dali senzacionalistički, roto biblioteke ili jednosmjerne denuncijacije – Alka kao hrvatska kulturna baština najviše kategorije ne zaslužuje. Alka zaslužuje relevantnu povijesnu istinu koja neće izlaziti iz već poznate nam radionice, istinu bez bilo koje političke konotacije, što nažalost ovdje nije slučaj.

Konačno kada se zbivaju kulturni događaji u gradu, a to je i promocija bilo koje knjige, tada je za publiku željnu dobrog štiva pored autora bitan i izdavač, kojemu je interes knjigu iz svoje branše urediti, promovirati i plasirati. Za knjigu povijesno kulturnog štiva neuobičajeno je i iznenađujuće da editor bude Hrvatski centar za ratne žrtve, čija je osnovna djelatnost prikupljanje podataka, prebrojavanje i registriranje žrtava rata. Htjeli bismo ostati uvjereni da se knjiga ne bavi prebrojavanjem žrtava rata. Ako dojam ne vara, predstavljanje knjige, autora i predstavljača don Josipa Dukića, da se naslutiti da je ova knjiga izišla iz politički obojene jednosmjerne ulice. Ukoliko se pokaže da ovaj uradak izlazi van realnog konteksta vremena i prostora koji obuhvaća, sva nepravda nanesena Alki i Sinju mora biti ispravljena objektivnom recenzijom. Ova udruga će tražiti od Državne organizacije antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i šire javnosti zaštitu od ovakvih nasrtaja na tekovine antifašizma, koje su temelj hrvatske državnosti, kao i naših Sinjana, antifašista alkarskih vojvoda’

Za Udrugu antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine Sinj
Predsjednik: Stipan Samardžić

 

Print Friendly
Facebook
Na vrh