Vedran Ugrin: Ja trčim po planinama, ćaća slika po gradu

Kiša i grmljavina nisu obeshrabrili odvažne trkače – avanturiste da se proteklog vikenda upute u osvajanje Velebita. Tako je nekoliko stotina natjecatelja iz Hrvatske i brojnih stranih zemalja sudjelovalo u kultnoj hrvatskoj trail utrci VELEBIT 100 MILJA. Među tim odvažnim avanturistima željnih adrenalina bio je i Sinjanin, član Kluba avanturističkih sportova Cetina adventure, svestrani 34-godišnji Vedran Ugrin.

Na 16. izdanju zahtjevne utrke, koja prolazi prohodnim i označenim stazama i jedinstvenim prirodnim lokacijama Velebita, na cilj je stigao kao 10. plasirani Hrvat, odnosno 15. u ukupnom poretku.

Gostujući u programu Hit radija, Vedran je prepričao svoj životni i sportski put te nam otkrio od kuda mu ljubav za ovaj sport.

‘Kao i većina mlađarije, počeo sam s nogometom, pa s rukometom, a onda se dogodilo nekoliko ozljeda koje su zahtijevale šetnje u prirodi, trčanje po šumi i to je presudilo da beskrajno zavolim ovo što sada u slobodno vrijeme mogu raditi, a to je planinsko trčanje i vožnja biciklom. Jednostavno, to je nešto što se ne može ničim opisati. Planine volim, a mi ih oko Sinja imamo kao nitko u Hrvatskoj. Što je meni trknut na Visoku do križa? Oko sat i deset minuta gori-doli i to je to’, kazuje Vedran, kojemu u opisu rada stoji djelatnik na benzinskoj postaji.

Posao na benzinskoj postaji desetljećima povezuje njegovu obitelj, oca i djeda koji su također sportaši.

‘Did je radio dugo na pumpi, pa ćaća i evo sada i ja. Tu smo povezani, ali po sportu nismo. Moj did Nikola bio je igrač Junaka i za njega je vezana priča kako bi do podne radio na pumpi, otiša obuć kopačke i pravac Pijaca čekat utakmicu koja bi bila oko četri popodne. E, to je pravi Junakovac. Ćaća Nikica je volio neki drugi balun, sličan jaju, onaj ragbijaški, a ja sam izmiša svega i svačega od sporta i evo skrasio se u planinskom trčanju i biciklizmu’, kazuje Vedran, dodajući kako ćaću mora spomenuti kao fotografa amatera unatoč velikom dioptrijskom minusu.

Velebit je, ističe Vedran, posebna priča. Kaže kako zbog oluje nisu išli svih 160 kilometara, već su uspon skratili 20-tak kilometara, a jedna utrka posebno mu je draga.

‘Moj san se ostvario 2015. godine kada sam s mojim kolegom Ivanom Grčićem pobijedio na našoj 120 kilometara dugoj stazi i utrci Cetina adventure. Mi smo tada brdskim trčanjem prevalili 30-ak kilometara, veslali 21 kilometar i potom biciklom gonili gotovo 70 kilometara. Sve smo to prošli za 8 sati i 42 minute. To mi je do sada najdraža utrka i najbolji uspjeh. Idućih godina bili smo drugi. Uz našu sinjsku utrku draga mi je ona na području Omiša, utrka koju nazivaju ‘kolijevka hrvatskog trekkinga’, službeno zvana ‘Dalmacija Ultra Trail’. I tu smo mi iz Sinja ostvarili zapažene rezultate. Ja sam na jednoj od 100 kilometara bio 5. od Hrvata’, kazuje Vedran.

Jednom je trčao planinama drugih zemalja.

‘Bilo je to u Crnoj Gori na planini Orijen, u zapadnom dijelu ove države, blizu granice s BiH. To je zaista bilo pozitivno iskustvo. Trčati po tim vrletima nešto ispod dvije tisuća metara nadmorske visine. Zamislite, kolovoz, a tamo te dočekaju oluja, snijeg, kiša zbog kojih su organizatori skratili trku na 40-tak kilometara koja se boduje u međunarodnoj konkurenciji.’

Na pitanje jesu li mu društvo ikada pravili stalni stanovnici Velebita, Dinare, Kamešnice, Biokova i Orjena, Vedran odgovara:

‘Ja ih od umora tijekom trka do sada nisam vidio. Možda su se i ti medvjedi, vukovi, lisice i ostala divljač više prepala nas, čudnih trkača koji, eto, gaze po njihovim stazama. Jedine životinje koje sam susretao do sada su krave, a one su mirne i pasu pod nadzorom čobana, koji su naša vjerna publika na tim stazama.’

Nije Vedran zaboravio spomenuti ni kolege koji su krotili nedavno Velebit, a ni one koji ga željno čekaju s njegovih pustolovina.

‘Sa mnom su u timu nedavno na Velebitu bili Boris Erceg, Nikola Pavić i Ivica Jadrijević. Sada se već pripremamo za završnicu Dalmacija Trail lige. Ove godine imali smo odličnu organizaciju naše Cetine adventure i Trail sinjske utrke i već se pripremamo za iduću godinu, kada ponovno očekujemo veliki broj natjecatelja. Imamo mi potporu od mnogih prijatelja, kolega, ali meni su najveća potpora supruga i 11-godišnji sin Luka, jedan mali rukometaš. Prođemo mi nešto i zajedno, priroda je za svakog dobra, naravno kada nam radne i školske obveze dopuštaju’, kazuje na kraju svoje priče Vedran Ugrin, planinski trkač, biciklist, plivač, avanturist posebnog sinjskog kova, kojemu su planine, šume, jezera, puteljci i proplanci prostori koji ga, uz obitelj, čine posebno sretnim.