mel VRLIKA LAKE PRAVO MISTO

Ante Đonlić: ‘Bila je čast igrati s Peleom i biti njegov prijatelj.’

Autor/ica
Objavljeno: 30 prosinca, 2022

IMG WA
Otišao je po mnogima najveći nogometaš u povijesti. Smrt legendarnog Pelea zavila je nogometni svijet u crno. Jedan od najvećih nogometaša svih vremena, preminuo je u četvrtak u 83. godini života. Od tog brazilskog i svjetskog velikana opraštaju se mnogi svjetski sportski velikani. Jedan od onih koji je imao čast dijeliti svlačionicu s legendarnim Brazilcem je Ante Đonlić.

Ovog istaknutog nogometaša i nekadašnjeg reprezentativca SAD-a potpisnik ovih redaka imao je nakanu posjetiti iz drugih razloga, a to je pokloniti knjigu ‘S triljskog krša do slavonske ravnice’. Međutim, eto Pele je ubrzao taj susret i upoznavanje u poslijepodnevnim satima. Posjetilo smo 67-godišnjeg šjor Antu u njegovoj vikendici u Bajnicama kako bi pričali o Peleu, ali i o Voštanima i Vrbanji.

‘Vi to dobro znate, moji su podrijetlom s Voštana, ali rođen sam u Vrbanji pokraj Županje gdje sam i odrastao. Moj djed još za Kraljevine Jugoslavije odselio se u SAD, da bi se vratio 1939. godine, kao bogat čovjek u ono vrijeme. Nastanili smo se u Dalju za vrijeme NDH koju je moja familija podupirala. Isto se dogodilo s ocem koji je bio u Drugom ratu u postrojbama hrvatske vojske, preživio križni put. Međutim, kao politički emigrant 1959. pobjegao je u Austriju, zatim u New York. Mi smo ostali i dio obitelji tek nakon deset godina, poslije 1969. uspjeli smo preko Rima pobjeći u Ameriku gdje smo nastavili živjeti zajedno. Djed se vratio na Voštane’, kazuje nam svoju životnu priču Ante Đonlić koji je ovih dana radi Pelea najtraženija osoba možda u Hrvatskoj.

Kako je ovaj susret i razgovor posvećen nogometu i Peleu, počeli smo o tome i razgovarati.

‘Igrao sam u podmlatku NK Krajišnik poslije Vrbanja. Nakon odlaska u Ameriku igrao sam za New York Croatia, lokalni klub. Mi smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Slavije iz Praga. Skauti Cosmosa su došli gledati igrače Slavije, a na kraju su uzeli mene. U Cosmos sam došao prije Pelea koji stigao 1975. Nismo za to znali, no kada je jednom na trening sletio helikopter iz kojeg je izašao Pele, dobili smo vijest da je potpisao za naš klub. Što kazati? Bila je to senzacija i veliki svjetski događaj. Nama nije bilo jasno da ćemo igrati s njim’, priča nam o nogometnom velikanu Đonlić, dodajući kako je tu bilo još svjetskih veličina.

cosmos

‘Čast je bilo igrati s Peleom i biti prijatelj kao i s kapetanom Brazila Carlosom Albertom. Još je tu bio Franz Beckenbauer, Carlos Johan Neeskens. Iz bivše države igrali su Jadranko Topić, Vito Dimitrijević. Teško je bilo izboriti mjesto u momčadi pored tih veličina, a bio sam standardni reprezentativac SAD-a za koju sam odigrao na mjestu centarfora 15-ak utakmica’, objašnjava Đonlić, koji se s ponosom prisjeća svojih igračkih dana.

Nije mu lako pala smrt velikog igrača, koji je bio i veliki čovjek, tvrdi Đonlić.

‘Već sam kazao kako sam bio najbolji s Peleom i Carlos Albertom. Stvarno nam ništa nije falilo osim novca, jedino to nije falilo Peleu i Beckenbaueru. Sve glumačke i glazbene zvijezde su se htjeli družiti s nama nogometašima. Puno sam poznanstava izgradio s poznatim osobama. Stvarno sam imao sve osim novca’, prepričava Đonlić.

donlic i pele

Bilo je to zaista interesantno vrijeme, a za opraštaj od igranja kada su se ostavljali nogometa, od Pelea i Beckenbauera dobio sam zlatne prstene i to mi je velika uspomena’, kazuje Ante Đonlić.

IMG WA

‘Nakon karijere ostao sam u kontaktu s većinom suigrača. I Pele nas je često zvao u Santos. Mi veterani bi igrali prijateljske utakmice, družili se. Nažalost, sve nas je manje, nema više Carlos Alberta, ni Pelea. Pele je bio krasan čovjek, dobar, skroman i jednostavan’, dodaje Đonlić ističući kako je Pele posebno cijenio jednog igrača koji je također nosio broj 10.

‘To je Jurica Jerković. Uvijek bi me pitao za njega opisujući fenomenalan gol koji je Jure dao Brazilu na Peleovu oproštaju od dresa reprezentacije kada su na Marakani Brazil i Jugoslavija 1971 godine odigrali 2-2′, priča nam Ante Đonlić.

U razgovoru, koji bi po mnogim temama mogao trajati satima, još malo razgovaramo o Hajduku, Voštanima, Vrbanji, o Hrvatima u dijaspori, političkim emigrantima, o poznanstvu s Zvonkom Bušićem, o djelovanju svoje obitelji u katoličkim klubovima i organizacijama u SAD-u i drugim životnim zanimljivostima.

na oprostaju Bekenbauera

‘Kada sam se u Hrvatsku vratio 1990. godine i pomagao postrojbe HV-a logistički i na druge načine u Domovinskom ratu uvijek sam želio biti tu uz Hajduka. Organizirao sam odlazak Hajdukovih veterana u Ameriku, družio se s igračima. Bila je želja u mladosti zaigrati za Hajduka, ali nije se moglo iz gore navedenih razloga, ali eto na ovaj način sam uz klub kojeg volim. Vratio sam se u Ameriku 1997. da bi ponovno došao 2004. godine nastanio se s familijom u Splitu, u Bajnicama imam kuću za odbor i tako tu smo u svojoj Hrvatskoj’, priča nam Ante, dodajući kako često ode na Voštane kod rodbine, na posljednja počivališta svoje rodbine i tako.

U Vrbanji je bio prije dvije godine, jer i godine su tu, ali i narušeno zdravlje.

‘Bio sam gori u Vrbanji prije dvije godine, na Voštane idem dosta puta. Imam i zdravstvenih poteškoća pa se moram i pazit. Bit će vremena da sada kada smo se upoznali više puta podružimo, odemo do Slavonije, a sada ću prelistati knjigu da se još jednom povežu moji Voštani i Vrbanja’, kazao je na kraju našeg ugodnog razgovora.

ferata@ferata.hr
0997370409