Ante Jurković: Potraga za smislom u vlastitoj nutrini

Umirovljeni profesor Ante Jurković poslao nam je prigodni tekst s blagdanskim ozračjem. Tekst donosimo u cijelosti.

‘Ljudska patnja pobuđuje sažaljenje, nadahnjuje
poštovanje, i na svoj način, zastrašuje.
U njoj je sadržana veličina jednog posebnog misterija.’
Ivan Pavao II.

U beskonačnosti života, u kojem prebivam(o), sve je savršeno, cjelovito i potpuno,
a(li) život se ipak stalno mijenja.
Poimanje vlastitoga života kao vrijednosti sastoji se od dubokog osjećaja da je dobro postojati, da je život lijep i da osoba ima svoje mjesto u njemu. Iskustvo nas, pak, upozorava da svaka ljudska zajednica lako dospije u ropstvo loših navika, izblijedjelih ljudskih odnosa i (najčešće) prešutnog napuštanja temeljnih ljudskih vrijednosti na kojima je izgrađena.
Normalan, uobičajeni život koji smo vodili do pojave opakog virusa, ozbiljno je uzdrman.
Ne treba se bojati reći: Mene je strah!
Strah niskog intenziteta. Bihevioralni sindrom i poremećaj osobnosti.
Ljudska anatomija postala je anatomijom frenetične izbezumljenosti. Sve je u sivilu, čak i ulične svjetiljke što obasjavaju ovo stradanje.
Ništa nije tako razarajuće kao osjećaj besmislenosti našega života koji prolazi u patnji – otvara bolni ponor unutarnje praznine i bezvrijednosti. Socijalno-antropološka zabrinutost i (opravdana) zapitanost!? Karl Gustav Jung je rekao da čovjek može podnijeti velike patnje i nevolje ako one za njega imaju smisao.
Umna patnja (potpuna svijest o tome što se događa) zastrašujuća je jer je plod racionalnoga shvaćanja, intelektualne i teške emocionalne boli.
Problem je, međutim, što nemali broj ljudi živi u traumama iz prošlosti. Takve vrste emocionalnih uspomena (pohranjene u nama); tako negativne budu i nerazjašnjene, uvjetuju niz psihičkih bolesti: tjeskobu, depresiju, osamljenost, traženje utjehe i podrške bliskih osoba.
Traumu obilježava značajna emocionalna uznemirenost i nemogućnost razrješenja stresnog iskustva, kao da se ono ne može dovršiti i ostaviti.
Reakcije na stanje traume i svekolike krize, ističe liječnička struka, višestruke su…
Neizmjerna i dužna zahvalnost, na savjesnom, profesionalnom i predanom radu, u ovo pandemijsko vrijeme COVID-a 19, zdravstvenim djelatnicima. S V I M A !
Đakoneze, rane kršćanske svetice i druge sestre redovnice, posvećivale su se svijetu patnje i onima koji trpe i boluju.
Uostalom Kristova ljubav jest iskazivanje (istinske) ljubavi prema onima koji su potrebni: siromasima, bolesnicima i nemoćnima.
Patnja, nažalost, nerijetko, čovjeka odvaja od drugih, osamljuje ga. (Smisao patnje i trpljenja posebno je dobro opisana u Knjizi o Jobu, 18. knjiga u Starom Zavjetu i napisana je u stihovima).
Meditacija u bilo kojem obliku izvrstan je način umirivanja uma, a što našim unutarnjim
‘spoznajama’ omogućuje da izronimo na površinu.
Čitanje (primjerice) je za um ono što je tjelovježba za tijelo, zapisa davno britanski književnik Joseph Addison.
Usamljenost je neugodno i bolno iskustvo. U njoj je prisutna niska razina inicijacije kontakata s drugima. Usamljenost, bol biti sam, štetna je, a SAMOĆA, radost biti sam, osnažuje!!!
Prisjetimo se!
Sveti Antun Pustinjak potražio je samoću upravo zato što je shvatio da ga to može približiti stvarnim pitanjima vrijednosti života.

Cijenjeni (čitatelju)!

Mahatma Gandhi to lijepo kaže: ‘Moj život je nedjeljiva cjelina i sve moje djelatnosti prožimaju se i sve one imaju svoje podrijetlo u mojoj nezasitnoj ljubavi prema ljudima.’
Ne može čovjek biti sretan u sredini gdje većina ljudi pati!
Obilje ne umanjuje ljudske brige i ne tješi naša srca, liječi umornu dušu. Vrijeme nam je ograničeno pa ga nemojmo uzalud trošiti živeći tuđi život.
Svaka misao – promišljaj(i) stvara našu mogućnost da što god odašiljemo, u mentalnom ili verbalnom obliku, vratit će nam se. Istina je nepromjenjivi dio svakoga od nas.
Stoga, okrenimo se unutarnjoj mudrosti, svjesni da postoji samo JEDNA INTELIGENCIJA, u ovom SVEMIRU, iz koje izviru svi odgovori, sva rješenja, iscjeljenja, nove vrednote.
Osobna strpljivost i razumijevanje istodobno je i umijeće nadanja. Danas je sutra novi dan o kojem smo brinuli jučer. Budimo odgovorni i čuvajmo vlastito zdravlje i zdravlje svojih bližnjih.
Zapamtimo!
‘Zdravlje je najveći POKLON. ZADOVOLJSTVO – najveće bogatstvo. VJERNOST – najbolji odnos.’ (M. Gandhi)
Svatko – svi želimo (iskreno rečeno) naklonost, razumijevanje i poštovanje, pozitivne vibracije – osjećaj sigurnosti. Ne dopustimo da nam božićne lampice zamagle svjetlost u srcu, brižnost, empatiju i druge emocije.
Dar od srca, pun ljubavi, koji sadrži lijepe želje, trajna je vrijednost koja ne blijedi. Najradosniji kršćanski blagdan podsjeća na Kristovo rođenje – predstavlja radost, dobrotu, strpljenje, povjerenje i nadu.
‘Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol’ – dirljive riječi Ivana Cankara.
Život je božja kreacija i nevjerojatno čudo i za taj – takav život potrebno je razumijevanje, učenje, rad, odmor…
Mnogi iz dana u dan i sve ih je više, žive u različitim uvjetima, na rubu egzistencije trudeći se zadržati glavu iznad površine siromaštva koje ih vuče prema dnu. No, ipak, u društvu postoje (i) oni koji srcem osvjetljavaju svijet, čiji je sjaj toliko blistav da nadmašuje sve kičaste i blistave ukrase jer poklanjaju svoje vrijeme, trud (i novac) kako bi potrebitima osigurali bolje uvjete i u njihove (skromne) domove unijeli radost.
U želji da i Vi osjetite takvo ozračje i toplinu želim Vam čestit i blagoslovljen BOŽIĆ te najljepše želje za Novu godinu uz zdravlje, mir i životno svjetlo kojim obasjavate sve oko sebe.

S poštovanjem i zadovoljstvom,
Ante Jurković, umirovljeni profesor

dne, 21. prosinca (ponedjeljak) 2020. godine