svabo

Fra Jozo Župić: Otočki junaci

Autor/ica
Objavljeno: 25 rujna, 2014
fra_ignacije_v

Otočki junaci

U Otoku kod Sinja bio sam više puta. Iz Otoka sam nosio lijepe uspomene u svom srcu. Prelazeći preko Cetine u meni su se budile riječi Josipa Pupačića:

“S vodama Cetine moj narod prestaje
Povorka sjena s mrtvima u pamćenju;
Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob
Rijeko, nestala u crnoj provaliji”.

U Otoku sam se znao i nasmijati. Još mi u ušima odzvanja crtica o Maćoli i njegovom vjernom magarcu. Magare je u svoje vrijeme bilo dragocijeno blago u našim seoskim obiteljima. S njim se išlo po vodu, dok voda nije došla u kuće. Išlo se po drva u šumu, u vinograd po grožđe, u mlin na mljevenje nosilo je  pšenicu i kukuruz. Na svojim leđima nosilo je kamenje. Djeca su rado zajahala magare, a i odrasli su nakon umora rado sjedali na njegova leđa.
Kad je Maćoli krepalo magare, upalio mu je svijeću, jer kako on reče: “Mnogi su u selu gori od magareta. Oni su beštimaduri, pijandure i propalice, a moje magare pošteno je radilo svoj posao. Bilo mi je dragocijeno i zaslužilo je da mu upalim svijeću”.

Otok je selo s dvije crkve: sv. Luke i Gospe Lurdske. U jednoj i u drugoj događala su se misna slavlja mladih svećenika, jer Otok je poznat po redovničkim i svećeničkim zvanjima. Posebice se to odnosi na redovnice kojih ima, a da im se ni broja ne zna, kako to kaže naš narod. Možda se baš na Otočanima ostvaruje izreka prvih kršćanskih vremena: “Krv mučenika, sjeme je novih kršćana”. Mi bismo mogli nadodati, i novih zvanja.

Dvojicu svećenika iz toga sela svakako moram spomenuti. Fra Ignacije Vugdelija, visok,crn, kao od brda odvaljen, pametan, izvrstan propovjednik,  osim što je bio profesor i urednik “Žive zajednice”  u Frankfurtu, ostavio je poseban pečat u vrijeme Domovinskog rata. U župi Gospe od Zdravlja, u zajedništvu s upravom Provincije, osnovao je Caritas koji je pomogao tisućama i tisućama izbjeglica iz Bosne i Hrvatske. Bio je zadužen kao vojni kapelan za Četvrtu gardijsku brigadu. Često i rado ih je obilazio na prvoj crti bojišnice. Nosio  im cigarete, čokolade, hrabrio, tješio, izmirivao s Bogom. Na povratku bi znao reći: “Bolje je nema!”

Spomenuo bih i  pokojnoga profesora glazbe fra Anđelka Milanovića. Generacijama je ulijevao ljubav prema glazbi. Poticao je pjevače i pjevačice da gaje liturgijsku glazbu i slave Boga svojim glasovima. Među njima sam i sam bio. Još su mi u sjećanju nastupi u Subotici, Zagrebu, Frankfurtu, Münchenu. Vjerujem da i fra Ignacije i fra Anđelko u društvu svetih slave Boga kroz svu vječnost.

Burna je bila povijest Otoka kroz stoljeća, a posebice u vrijeme Turaka i Drugog svjetskog rata. Ne smijemo zaboraviti 26. srpnja 1715. kad je započeo ljuti okršaj između Turaka i Otočana. U boju je palo tisuću turskih glava i 140 otočkih junaka sa župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem. To se dogodilo u subotu, 27. srpnja 1715.na domak slavne pobjede pod Sinjem. Na taj slavni događaj otočkih junaka, poznati rodoljub fra Miho Kotaraš, o 200-toj obljetnici junačke pogibije (1915.) podiže kraj crkve sv. Luke u Otoku spomenik palim junacima na kojemu piše:

1715
Serasker Mehmet paleći i žareći po Cetini
opkolio  27. srpnja zbig na Otoku
odakle se Otočani od boja junaci
sa župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem
besprimjernom hrabrošću brane  pogubivši hiljadu Turaka
kad sila nadvladala rane osvojiše slavno pade
sto četrdeset viteških boraca britkom sabljom u desnici
besmrtnim zatočenicima rodnoga ognjišta vjere svete
blagodarno potomstvo dvjestoljetnoj uspomeni podiže
1915

Ta prolivena krv, i krv prolivena u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu, ostaviše traga kod otočkih obitelji. Susrećem na svakom koraku žene u crnini. U pamet mi se vraćaju riječi pisca:

“Žene u crnini oduvijek su mi sličile na sablasti i utvare iz groblja na kome rastu pusti i samotni, tugom i šutnjom obavijeni čempresi”. (Anđelko Vuletić)

Ipak,  ispod te crnine skrivaju se dobre duše baka i majki čija djeca i unuci, i unuke slave Boga  diljem Hrvatske i u inozemstvu: kao župnici, profesori, pisci,  medicinske sestre, orguljaši i orguljašice. Svi su oni rasli uz rijeku Cetinu a isti pisac napisa:

“Otkako je svijeta i vijeka, čovjek je tugovao i drugovao s rijekom; rijeci se povjeravao, na rijekama se napajao, na rijekama se rađao, i s rijekama zajedno – umirao. Ali više od svega toga, čovjek je od rijeka učio, pjesmu njihovu volio, glas njihov slušao i slijedio, puteve svoje – i jedine i prave – uz rijeku polagao, i na tim u nedogled ispruženim rukama, na toj čudnoj ljubavi, na tom veselju i na toj svadbi – domove svoje podizao.” (Anđelko Vuletić)

Fra Jozo Župić

 

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh