Hrvatin Vugdelija: Kad se sjetim, suza krene… 

‘Prije osamdeset ljeta, potkamešnička sela bila su pretvorena u žive grobove, bila su pretvorena u atomske bombe, bila su pretvorena u tužne i nikad dovršene priče.

Eh, kad se sjetim, suza mi krene.

Krvavi ožujak, na Cetini. 28. i 29. u mjesecu. Dođe u Otok. Pređu dalje. Do Rude. Ne bijaše im malo, otiđu dalje. Do Poda i Voštane gdje opet napraviše ti nesretni ljudi veliki pokolj. Sve do Krivodola.

Suza sama od sebe kreće.
Koliko je života uništeno.
Nedužnih. Pravih. Nevinih.

Već je prošlo toliko godina, još se u mjestima pod Kamešnicom, mogu čuti krici, može se vidjeti krv koja ne prestaje, može se osjetiti taj ogromni pokolj.

Sve je nestalo u ovim selima u dva dana. Suze kreću. Suze lete. Suze kaplju. Spaljena su ognjišta. Spaljeno je ono što je držalo puk tu.

Pobijen je nevini narod.

Dijete je ostalo bez majke. Majka je ostala bez djeteta. Kćer je izgubila oca. Ocu je nestalo njegove kćeri. Nestale su pjesme. Samo je tada ostalo jedno, moliti Boga, i upaliti svijeću.

Najnemilosrdniji pokolj, samo kada se na to i pomisli. Suza kreće. Koliko nas ostade bez naših. I majki. I baka. I očeva. I didova. I tetaka. I strica. I ujaka. I svećenika. I svih nam milih i dragih. I to sve u tih dva dana. Godine 1944. u ta dva dana.

Kao da je pobijeno pola Hrvatske.

1.921 duša je izgubila svoj život.

U Otoku su zvona tužno zvonila za 189 ljudi. U Rudi je sve bilo u crno zavijeno, ubivši 303. Na Rožama napraviše pokolj, sve popališe i ubiše 22 osobe i u Podima 97. Nemilosrdno su nastavljali i zvona su i dalje tužno zvonila u Krivodolu izgubivši 196 ljudi, i Ljutu 136. U Voštanima nesta pola sela, što napraviše ti zli dani, oduze život 336 osoba. Te završe pokolj na Kamenskom ubivši 56 duša.

Koja je to tuga. Nezamislivo. Suze lete. Pa kažemo. Hrvatska. To je majka naša. To je ljubav naša. To je patnica. I dan danas u našim selima, kao da se jučer dogodilo sve. Jer nema više milih i dragih, i dan danas, opet će brecati zvona, za sve i posljednjeg koji u polju sniva.

Sad smo slobodni. Mi smo u krvi rođeni. Morali smo izgubiti tolike naše, da bi slobodno hodali i živili. Ostat će zauvijek ono jedno, krvava Cetina od toga dana do posljednjeg. Ne možemo zaboraviti drage nam ljude. Kad se sjetim, suza će kapnuti i oplakati moga milog i dragog koga više nema.

Suze će uvijek biti tu. Za sve te žrtve. Za taj događaj. Za te ljude. Ali uvijek. Amen!

Hrvatin Vugdelija‘