Ivan Kozlica: Poručujem gospodi iz SDP-a i NL dr Jadrijevića…

Nakon što mu je na sinoćnjoj sjednici Gradskog vijeća uskraćena mogućnost dobivanja osobne nagrade Grada Sinja, Ivan Kozlica otvorenim se pismom obatio vijećnicima koji su donijeli takvu odluku.

Otvoreno pismo vijećnicima Gradskog vijeća Sinja iz redova Nezavisne liste dr. Stipislava Jadrijevića, SDP-a i HNS-a te nezavisnom vijećniku Žarku Deliću 

Gradsko vijeće Sinja na sjednici 3. kolovoza 2015. razmatralo je prijedlog svog Odbora za javna priznanja koji je, između ostalih, Vijeću predložio da moja malenkost dobije godišnju nagradu. U dosadašnjoj praksi vijeće je prihvaćalo prijeloge odbora, no ovaj se put dogodio presedan, amandmanom SDP-a zatraženo je izostavljanje mog imena s liste nagrađenih. Ništa čudno, vijeće očito ima takvu poslovničku mogućnost.

Ono zbog čega pišem ovo otvoreno pismo je obrazloženje takvog postupka: „nagradu trebaju dobiti isključivo osobe s područja Grada Sinja, koji u Sinju imaju prebivalište te aktivno i svakodnevno sudjeluju u stvaranju preduvjeta da Sinj postane boljim mjestom za život” (vidjeti https://www.ferata.hr/gradsko-vijece-kozlica-ostao-bez-nagrade/).

Ovo obrazloženje je za mene diskriminirajuće jer to nije poslovnička odredba, nagradu su dobijali i oni koji nisu rođeni i nisu prebivali u Sinju (npr. dr. Ivo Sanader, Anton Kovačev, dr. Tomislav Domazet-Lošo i dr.). Prema sadržaju obrazloženja osjećam dodatnu doskriminaciju jer je i ovaj put nagrada dodjeljenja osobama koje ne stanuju u Sinju!

Neslaganje s ovakvim obrazloženjem iskazali su vijećnici HDZ-a, HSLS-a i liste Mira Bulja te su napustili sjednicu. To mi je dodatna satisfakcija da u osjećaju ljudske diskriminacije nisam usamljen.

Ovakva odluka rezultat je očite političke trgovine koju su pokrenuli vijećnici SDP-a, a prihvatili vijećnici liste dr. Jadrijevića i nezavisni vijećnik Žarko Delić. Naime, na istoj je sjednici nakon duže vremena imenovana predsjednica Gradskoga vijeća iz redova Nezavisne liste dr. Jadrijevića, podržana od imenovanih.

Nakon saznanja da sam predložen za osobnu nagradu, pojedini ljudi sinjskoga SDP-a pokrenuli su kampanju koja je dovela do ovakve odluke gradskoga vijeća. U tome je prednjačila gradska vijećnica Nataša Poparić Delonga, bivša čelnica sinjskog SDP-a. Tu kampanju doživio sam kao klasični „govor mržnje“ usmjeren na moju osobu i na moj rad. Na facebooku je pokrenuta rasprava unutar skupine „Volim Sinj“ gdje sam mogao pročitati mnoge uvredljive izjave, čak i prijeteće poruke. U tome su prednjačili, uz spomenutu gospođu, Vibor Barać, Predrag Bilić, Braco Vuković, Nikola Vučković, uz svesrdnu podršku dr. Danice Ramljak i predsjednika sinjske antifašističke udruge Stipe Samardžića (nemam razloga dvojiti o njihovim internetskim identitetima). Govorilo se o zabrani ulaska u Sinj, rukama krvavim do ramena, pljuvanju uglednih Sinjana, svađama koje sam ja prouzročio u Sinju, podmetanjima i lažima o mome radu u SIS-u i mnogim drugim netočnostima.

Gospodu sinjske SDP-ovce želim upoznati s nekim činjenicama. Rođen sam u Sinju, živio sam devetnaest godina na području Općine Sinj gdje sam završio gimnaziju. Posljednjih 38 godina živim u Zagrebu, ali sinjski i cetinski kraj nikada nisam i neću zaboraviti. Iako nisam rođen „između četiri mosta“ neke sam dobre stvari za Sinj uradio, i to u najtežim trenucima! Dragovoljac sam Domovinskog rata od ljeta 1990., obnašao sam razne dužnosti, ali nikada nisam radio u SIS-u, što bi mi također bila čast da su nadređeni tako htjeli. Među prvima sam u Sinj već u zimu 1990. dopremio prvo naoružanje, a u rujnu 1991., u vrijeme najžešćih razaranja, s nekoliko kolega dopremio sam dva tegljača naoružanja i vojne opreme, o čemu mogu svjedočiti tadašnji čelni ljudi sinjske obrane Branimir Petričević, Ivica Romac, Luka Džanko i dr. (isto sam javno obznanio, pogledati Triljski most iz 2009. i knjigu Branimira Petričevića). Tom sam prigodom bio životno ugrožen jer je put iz Zagreba do Sinja bio najvećim dijelom ratno područje. Moja pomoć Sinju trajala je sve do završatka rata. Osim ove vrlo konkretne pomoći, moram napomenuti još dvije poslijeratne. U vrijeme velikog sukoba Viteškog alkarskog društva i tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, bio sam u prilici kao vladim dužnosnik osigurati upitnu isporuku hrane za alkarske konje, što sam sa zadovoljstvom uradio, o čemu može svjedočiti tadašnji tajnik VAD-a Ivo Dalbello. Kao član VAD-a imao sam punomoć alkarske uprave da društvo zastupam kod Vlade RH oko zahtjeva za dodjelu današnje zgrade alkarskih dvora i sigurno sam dao svoj skromni doprinos, o čemu može svjedočiti tadašnji predsjednik VAD-a Mate Jukić. Tada me nitko nije pitao živim li „između četiri mosta“, imam li prebivalište u Sinju, jesam li iz triljskoga ili sinjskoga kraja!

Jesu li nešto od ovoga sinjski vijećnici znali prije donošenja odluke, to ne znam, ali zato su sigurno znali za „doprinos“ mojih knjiga od 2012. Tri knjige obrađuju teme iz prošlosti cetinskoga kraja, ratne i alkarske, no njihov je sadržaj naišao na oštru osudu sinjskih SDP-ovaca i antifašista jer sam dotakao neke ljude i teme koje su bile tabu i koje su izazvale veliko nezadovoljstvo tih krugova. Radi se naime o radovima koje su recenzirali ugledni doktori i profesori i za koje sam ove godine dobio županijsku osobnu nagradu za znanstveni rad. Svjestan sam da je sadržaj mojih knjiga jedini uzrok uskraćivanja osobne nagrade, što gospoda u vijeću nisu imali snage izreći.

Poručujem gospodi iz SDP-a i Nezavisne liste dr. Jadrijevića da me ovim svojim postupkom nisu udaljili od sinjskih i cetinskih tema, naprotiv, dali su mi dodatni poticaj da razotkrivam za njih neugodne teme i događaje, a novu priliku ću im pružiti uskoro.

Ivan Kozlica