Livajina mlinica na Vojskovi – podsjetnik na težačke dane

Autor/ica
Objavljeno: 7 svibnja, 2019

Cetina i njeni pritoci oduvijek su život značili za žitelje cijelog cetinskog kraja i za šire područje Dalmatinske zagore. Ne samo zbog navodnjavanja, plodnih njiva i napajanja blaga nego je ovo područje bilo poznato i po kamenim vodenicama, mlinicama i vrsnim vodeničarima, odnosno mlinarima.

Međutim, sve je manje onih koji na taj pomalo zaboravljen način melju brašno za životne potrebe ljudi ovog kraja i njihovo blago. Jedna od mlinica koja podsjeća na težačke dane je Livajina mlinica u Hrvacama, na Vojskovi, desnoj pritoci Cetine. Svoju priču o obitelji i mlinici započeo je mlinar Ljubo Radman Livaja.

‘Naša loza je iz Graba. Moj did Luka vratio se iz Amerike i ovdje 1927. godine kupio imanje i mlinicu. Zatim su moj ćaća Šime i stric Jozo nastavili s mlinicom. Kada je stric otišao u Austriju, više su se ovim poslom bavili mater i brat Ivan. Kada je on umro, evo sada sm tu ja, ne dam da sve ode u zaborav. Obnovio sam dva mlina, treći je u pripremi’, kazuje nam Ljubo, dodajući kako se u ovoj mlinici, zahvaljujući bistroj Vojskovi, proizvodi pravo ekološko brašno.

Kaže nam kako melje pšenicu, ječam,kukuruz, heljdu… sve što ljudi dovezu. U ovoj vremešnoj, ali obnovljenoj mlinici uz staru gredu poredano je i paučinom omotano dvadesetak plastičnih boca, o kojima Ljubo kazuje:

‘To su ti mustre. Kada meni ljudi donesu za mlit svoje proizvode, a ja za vrime mliva vidim kako je to prava kvaliteta, u boce stavljam te proizvode sa svim podacima o vrsti žitarice, gdje je nikla, podaci o onome ko je vlasnik i onda kupujem i od toga ekstra kvalitetnog proizvoda meljem i pravim brašno. Tada je kvaliteta neupitna’, ističe Ljubo.

Nisu samo stari mlinovi, vreće brašna i navedene mustre, dio poznate Radmanove mlinice. Na starim gredam vise predmeti koji podsjćaju na onaj davni težački život, kao i ratila s kojima su se ljudi služili u svakodnevnom životu.

‘Ove stvari ljube mlinicu. Evo ima tu krtola, stare vage, kantari, sita, rašeta, komaći, lopate, starinske torbe… Sakupljam sve stvari pa ako neko ima toga nek donese, jer bolje da je na jednom mistu nego da sve propada’, kazuje nam Ljubo Radman Livaja.

Mlinara Ljubu mnogi Sinjani i Cetinjani znaju i kada je do prije nekoliko godina na sinjsku Peškariju petkom i danima uoči posta dvozio pastrvu sa svoje Vojskove.

‘Sada se to više ne može raditi, sve san manje u tome. Malo za obitelj i to je to. Ipak, niko ne može platit ovu lipotu, živiti uz ovu vodu, baviti se mlivom. Nema opterećenja, divota’, zaključuje svoju priču Ljubo Radman Livaja, gledajući kako Vojskova polako teče u Hrvatačko polje gdje uvire u Cetinu, a ona nastavlja svoje putovanje do ušća ispod Omiške stine.

Print Friendly, PDF & Email
Facebook
Na vrh