fruhwald

Obitelj Poljak 110 godina u Gradskoj glazbi Sinj

Autor/ica
Objavljeno: 29 srpnja, 2021
buco p

Jedan od simbola i prepoznatljivosti Sinja svakako je i njegova Gradska glazba.

Nema značajnije manifestacije u Sinju, Cetinskoj krajini i šire, bez Glazbe i to već 159 godina. Od svog osnutka, pa sve do danas Gradska glazba Sinj postala neizostavna i nerazdvojiva sastavnica Sinjske alke. Kroz Glazbu je prošlo na stotine i stotine glazbara, a svatko je od njih dao svoj obol u ovoj velikoj plodonosnoj povijesti Gradske glazbe. Nerjetko su čitave obitelji bile u Glazbi i to se prenosilo s koljena na koljeno.

Ovo je priča o obitelji Poljak iz Glavica, čiji su članovi već punih 110 godina neizostavni dio Gradske glazbe Sinj. O zanimljivostima koje su vezane za njih kao glazbare razgovarali smo s Mladenom Bucom Poljakom, trubačem, koji zovom trube poziva alkare da od biljega krenu prema alki.

‘Duga je povijest naše obitelji kada je u pitanju Gradska glazba. Mi smo vrsnici s Hajdukom. Kada se on osnovao 1911. godine u Glazbu je ušao moj did Petar Poljak zvani Đemo. tada je bila fratarska glazba. On je svirao bariton sve tamo do 1955. godine. Tada je u Glazbu ušao moj ćaća Stipe, svima poznat kao Mile. I on je svirao trubu. On je u Glazbi bio do 1996. godine’, prepričava nam Mladen glazbene korake svojih starijih, posebno ističući njihovo sudjelovanje u Sinjskoj alki, gdje su bili trubači.

poljak đrmo

Limena glazba Sinj u Šibeniku 15. kolovoza 1931. godine. Petar Đemo Poljak sjedi prvi s lijeva.

‘Ponos je biti dio alkarskih svečanosti u kojima sudjeluje cijela Gradska glazba Sinj. To je nešto što se ne može baš lako prepričati, a trubač biti, e to je nešto. Ćaća je zovom trube poziva alkare od 1977. do 1991. godine’, priča Mladen o svom prethodniku i učitelju na trubi, svome ćaći.

poljak mile

Trubač Stipe Poljak Mile na Alkarskom trkalištu

‘Ove godine punih je 40 godina da sam u Glazbi. Zaželio sam se ja svirati, a moj stari kaže: ‘Ajmo do barba Maze i da vidimo’. Otišli smo, malo tečaja, učenja i od tada do današnjeg dana ja i moja truba, ruku pod ruku zajedno’, priča Mladen svoju i obiteljsku priču, posebno ističući kako će mu ovo biti 26 Alka u kojoj će svojom trubom pozivati alkare da krenu prema alki.

‘Nakon moga ćaće nekoliko godina to je radio pokojni Boris Bošković, a anda sam ja počeo 1996. godine. E,to nije bilo lako. Kaže meni pokojni Mazo, tada naš kapelnik: ‘Buco, spremi se, ti ćeš pozivati alkare’. Ajme meni, ko će to, mislim sam u sebi, ali što je tu, je mora se. Iako nije bio običaj to provati prije Bare na trkalištu, zamolili smo tadašnjeg alajčauša Ivana Zoricu da u danima alkarskih prova i ja imam te prove trubom i on je to odobrio. Bilo je svašta, trema, neizvjesnost. Nije lako stat na sredinu, svi u tebe gledaju, ali malo po malo i ja sam se toga oslobodio, pa sada ovaj zov postaje određena rutina. Međutim, potrebno je provoditi dosta priprema’, kazuje nam Mladen u glazbarnici gdje razgovaramo u pauzi tih njegovih glazbarskih prova.

Bilo je tijekom godina raznih događaja, intonacija koje su dodatno razveselile gledalište, prženja na suncu i kupanja za vrijeme pljuska.

‘Od mog dida Đeme, priko ćaće Mile i evo mene, trajemo 110 godina u Glazbi, ali tu je i sin Anđelo koji je u Glazbi od 2010. godine. A šta drugo nego svira trubu! Imao je pokušaje za glazbenu akademiju, no nije bilo uspjeha. Nadam se kako će ubrzo ponoviti pokušaj i ostvarti svoju želju. Bio je i sin Stipe dio Glazbe, ali se povukao. Ako zaželi, vratiti se, ne fali instrumenata. Ipak, prva je u našu Glazbu zakoračila ćer Helena. Vježbala je, ali i ona je prestala, a sada kaže da joj je krivo. Svi su oni, kao i svi mi, upijali znanja od naših starijih kolega, kapelnika, drugih koji su nas učili’, kazuje Mladen Buco Poljak.

poljaci

Mladen Poljak s kćeri Helenom i sinom Anđelom

Moglo bi se o Poljacima, svim glazbarima, pričati i pisati u nedogled, od šušura ulicama grada ujutro na Alku, o koncertima ,o proslavama za Veliku Gospu, putovanjima, zgodama i nezgodama i slično. Za kraj ove priče o obitelji Poljak, koja neprekidno u Glazbi, a samim time i u Alki sudjeluje punih 110 godina, Mladen nam je ispričao jedna događaj.

‘Pored alkara i alkarskih momaka i Gradska glazba sudjelovala je na proslavi 16. listopada 1990. kada je ponovno postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću. Did Đemo bio je na samrtnoj postelji. Ćaća i ja razgovaramo da nema smisla da mi idemo kada je takvo stanje. To smo razgovarali u njegovoj blizini, ali on je to čuo i pozvao nas. ‘Šta govorite, ‘ebem’ vam kvatre’, tako je zna zabeštimat, šta nećete ići? Morate i ja vas čekam’. Toliko je volio Glazbu da smo mi jednostavno morali ići u Zagreb. Međutim, nismo se vratili taj dan kući, jer smo ostali na još jednom povijesnom događaju. Bio je to prvi susret naše reprezentacije protiv SAD-a. On je zna da se mi nismo vratili, pa je ukućane pita kad ćemo doći, a kada je dobio odgovor samo je reka: E, ja više ne mogu čekati’, i otišao je na onaj svit. Mi smo praktički iz Zagreba došli na sprovod, ali njegovu želju smo ispunili’, kazao nam je Mladen o tome na koji su način članovi njegove obitelji vezani za Gradsku glazbu i onda kada se gasi ovozemni život, kao što je u ovom slučaju njegova dida Đeme.

Puno odricanja treba kako bi se sve posložilo u pripremama za prove i nastupe . Treba pripremiti robu, odradtiti obiteljske obveze, a puno toga osim na njih, glazbare, padne na teret supruge. Međutim, iz svega ispričanoga očito stoje sloga, ljubav prema glazbi, obiteljsko poštivanje koji daju taj rezultat rada koji traje evo već punih 110 godina u Poljaka na njihovoj Glavici.

poljaci obitelj
Print Friendly, PDF & Email

Na vrh