svabo

Prva slavonska priča Ante Botića: Triljani na zemlji ‘brez kamena’

Autor/ica
Objavljeno: 26 lipnja, 2021
foto

Nakon Dalmacije, najviše Dalmatinaca živi u Slavoniji. Desetljećima je sa sitnom prtljagom u koju je stao čitav prethodni život, tisuće ljudi s dalmatinskog krša odlazilo za boljim životom u Slavoniju, jer je njima simbolizirala obećanu zemlju. Takav je slučaj i s ljudima sa sjeveroistočnog dijela triljskog kraja.

Prije stotinu godina zaputili se Žaperi -Deškovići s dalmatinskog krša ispod Utvrde Čačvine put ravne Slavonije, do Spačvanske šume i sela Vrbanje. Za njima odmah na put za boljim životom zaputili su se Žaperi – Matkovi i drugi. Ta životna hodočašća pokrenuo je Ivan Žaper davne 1920. godine, odmah nakon Prvog svjetskog rata. Vraćajući se s fronte, prolazeći ravnicom i plodnom zemljom uz visoku hrastovu šumu, u sebi se zapitao kako bi vrijedilo tu živjeti.
Kada je Ivan sa svojom regimentom stigao do Čačvine, pozvao je k sebi sina Petra, pa mu reče: ‘Ajde sinko do te Vrbanje, vidio je ćaća zemlju brez kamena i vidi može li se tamo nešto zemlje kupiti i početi živjeti’.

zemlja brez kamena

I tako krenu Petar, njegov najstariji sin, mesar, školovan na Visu, put Vrbanje. Zapazi čačvinska prethodnica da tu ima života, ravna polja, a pure koliko ti srce hoće. Kupili malo zemlje za početak, i tako dođoše Deškovići do Vrbanje, a za njima uskoro krenuše i ostali.

Svaka zima činila se okrutnijom od prethodne, a ljeta su bila sve sušnija, sirota škrta zemlja nije mogla prehraniti svu čeljad. Dan za danom vukli su se u nedogled, a oči sirotinjske uperene u nebo milostvo bi čekale nebeski spas – kišu. Međutim, tog dara nije bilo, ostala je kiša gore visoko i rijetko je padala na ono malo intrade seljana. Godinu za godinom pratila je ista priča, nakon spomenute Čačvine, počele se prazniti stare kamene kuće i na Tijarici, Voštanima, Kamenskom, Rožama, Vrpolju, Strizrepu, Veliću, Ljuti, Podima, Vrpolju i Budimirima.

Kako bi koji došli do spasonosne i plodne ravnice, zvali bi druge, svoje rođake, susjede, kumove, prijatelje neka se spreme za put te ih posjete u Vrbanji, u Starom kraju, na Bari, na Stanici i u Zelenjaku. Čudan je pomalo taj triljski kraj, običan, toliko poseban, no vjerojatno jedinstven po količini teškoća u prošlosti. Ratovi, politički preokreti i ekonomsko stanje često su iznenadno mijenjali uvjete života, stajali su iza većih iseljavanja u druga mjesta. Velika je ta raspršena, u ovom slučaju triljska, dijaspora, barem u obećanoj zemlji bijelog kruha, zlatne pure, u Slavoniji. Odlazili su, ali Dalmacija je uvijek ostala u njihovom srcu. Načini očuvanja identiteta za njih su bili i ostali Gospa Sinjska, Alka, Mijovil, i, naravno, Hajduk. Svatko je u sebi sačuvao svoju priču i prenosio je na mlađe naraštaje, a to se nastavilo do danas. Sve je više onih koji pohode ognjišta svojih predaka i na taj način čuvaju povezanost i ljubav prema Dalmaciji. Neke je život vratio u ovaj kraj, u priobalje. Sagradili su kuće i stvorili domove u blizini kraja iz kojega su njihovi stari iselili.U povijesnim izvorima, Vrbanja se prvi puta spominje 1443. godine kao „possesivo Werbanya“, zajedno s Tovarnikom.Vrbanja se 1718 prvi put bilježi na zemljopisnoj karti.
foto
Područje koje obuhvaća devet sela županjskog kraja: Vrbanja, Soljani, Strošinci, Drenovci, Đurići, Račinovci, Gunja, Rajevo Selo i Posavski Podgajci nosi i naziv Cvelferija.Ovaj zanimljiv naziv Cvelferija, gledajući u povijest, potječe iz vojnoga jezika. Naime, u doba kada je Hrvatska bila podijeljena na pukovnije, a one na niže jedinice satnije, područje ovih sela činilo je dvanaestu satniju. Gledajući njemačke riječi i znakovlje zwalf, što znači dvanaest, ovaj kraj prozvan je Cvelferijom. Svake godine u drugom od ovih devet sela održava se kulturno-umjetnička manifestacija”Raspjevana Cvelferija”

Za ovaj kraj oduvijek se vezala pjesma Đuke Galovića ‘odavno smo graničari stari, čuvali smo granicu na Savi’. Razlog je u tome što se ovih devet sela nalazilo na granici s Turcima, pa se ovdašnja čeljad prozivala kao Graničari

foto

U Republici Hrvatskoj 1993. godine stupio je na snagu zakon kojima se uređuje teritorijalni ustroj, samoupravni djelokrug, izborni sustav, način financiranja lokalne samouprave, a oživotvoren provedbom prvih lokalnih izbora.
Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, a jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Među 428 općina nalazi se i Općina Vrbanja. U njezinu su sastavu tri naselja: Soljani, Strošinci i Vrbanja kao sjedište Općine. Željeznička pruga Vinkovci – Brčko bila je žila kucavica ovoga slavonskog kraja, a jedna od postaja bila je i Vrbanja.

foto

Mnogo je toga pratilo u ovom stoljeću ponosne ljude triljskog kraja. Njihovi životi, od onog škrtog kamenog kraja, do plodne slavonske ravnice, mogli bi biti u romanima prepričani. Zanimljive su i poučne njihove priče, njihovi životi, njihove sudbine. Došli su davno na obećanu zemlju, našli su tu blagodat i nazvali je ‘zemlja brez kamena’. Prihvatila je njih Slavonija i domaća čeljad onako kako Bog zapovida. Oni, ponos roda svoga i kraja odakle su stigli, odužili su se Slavoncima, Šokcima, svojim radom, trudom i poštovanjem, uvijek osnaženi svojom katoličkom vjerom.
Kroz prošlo i ovo novo stoljeće, značajan je njihov doprinos u svekolikom životu i razvoju Vrbanje i šire zajednice. Nezamisliva je bilo koja kulturna, sportska, prosvjetna, politička, humanitarna ili bilo koja javna aktivnost gdje nije bilo značajnog doprinosa onih čiji su korijeni dalmatinski, triljski. Baštine i čuvaju tradiciju vrbanjskog kraja u svim prigodama i svim mjestima gdje god krenu. Jednostavno, oni su ona istinska dodana vrijednost svemu što Vrbanju čini uspješnom i ponosnom. Uvijek su vjerni svojoj katoličkoj crkvi koju čuvaju kroz osobne molitve, ali i u djelovanju kroz vjerske župske zajednice.

foto

Nemjerljiv doprinos dali su u novijoj Hrvatskoj povijesti, kroz obrambeni Domovinski rat. Branili su i obranili Lijepu našu kroz postrojbe MUP-a, 131. brigadu HV-a ili ostale postrojbe OSRH.
Stvarala se Hrvatska u novom demokratskom i političkom smislu. I tu je njihov doprinos uistinu velik jer rijetki su oni koji se nisu na početku uključili u važne hrvatske demokratske promjene, a posebice u Općini Vrbanja. Od te 1920. pa do 1947. godine pristizali su žitelji triljskog kraja u Vrbanju. Kroz ovo stoljeće u tom slavonskom selu bilježi se 40-ak triljskih prezimena, a mnogih više nema. Neki su odselili u druga mjesta, neki se vratili u Dalmaciju, a neki otišli na onaj svijet. Prema podatcima koje je prikupio Stipe Matić čiji su korijeni s Kamenska, inače policajac u GPP Vrbanja, u Vrbanji se još bilježe sljedeća triljska prezimena i čiji je broj oko 200:
Brčić 44, Žaper 38, Sučić 15, Vrgoč 13, Bravić 10, Plazibat 11, Ursić 10, Babić 10, Matić 10, Kovačević 6, Omrčen 6, Žuljević 3, Šušnjara 3, Ivančević 3, Balta 3, Sablić 2, Ruščić 2, Đonlić 2, Peša 1.

foto
Svakako ovome treba dodati kako je još podosta pripadnica ženskog roda koje su podrijetlom od triljskih prezimena, ali su se u međuvremenu udale i imaju prezimena koja nisu dalmatinskih korijena, a žive u Vrbanji. Onih kojih nema više u Vrbanji, a nekada su se spominjala, sljedeća su prezimena: Pavlinušić, Varvodić, Vukas, Grubišić, Blažević, Bota, Vrančić, Danolić, Pavić, Renić, Marasović, Tokić, Čović, Janković, Budić, Lišnić, Dragušica, Pudar, Marković. U pripremi knjige i ovih priča, za sve Triljane i triljsku vlast, poruku je uputio mladi načelnik Općine Vrbanja Velimir Redl, a to je njihova želja da se Vrbanja i Trilj još više povežu kroz povelju prijateljstva. Razlog je jedan i jednostavan, a to je taj, veliki broj Triljana koji su svoj novi dom našli u Vrbanji. Nema sumnje kako će to biti i realizirano, da li za Svetog Mihovila u Trilju, na blagdan Presvetog Imena Marijina u Vrbanji ili nekom drugom prigodom.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh