mel

Don Josip Dukić: “Sinjska antifašistička udruga ideološkim ćorcima puca u prazno”

Autor/ica
Objavljeno: 31 prosinca, 2014

Foto: Filip Ratković

Don Josip Dukić odgovara na priopćenje Udruge antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine Sinj, objavljeno 27. prosinca 2014. povodom njegovih izjava na predstavljanju knjige Ivana Kozlice “Alka u politici – politika u Alki”, održanom 18. prosinca 2014. u Alkarskim dvorima.

Odgovor don Josipa Dukića prenosimo u cijelosti:

 

Sinjska antifašistička udruga ideološkim ćorcima puca u prazno

Sinjska antifašistička udruga i njezin predsjednik Stipan Samardžić uputili su 27. prosinca 2014. priopćenje za javnost povodom mojih izjavâ izrečenih na predstavljanju knjige Ivana Kozlice “Alka u politici – politika u Alki”, održanom u Alkarskim dvorima 18. prosinca 2014. godine. U priopćenju su me ti antifašisti prozvali, naravno bez pokrića, da sam na predstavljanju knjige rekao ono što stvarno nisam rekao, da sam otišao predaleko u interpretaciji suvremene alkarske prošlosti, što nije istina, i da sam, ako sam ispravno shvatio njihov tekst, polazeći s pozicije politike suprotnoga pola, dakle nacifašizma skovao plan rušenja antifašizma!!! Na njihovu žalost, ništa od navedenoga nije istina.

Što se tiče UABA-ških utuživih etiketiranja upućenih na moj račun, o mojem navodnom nacifašizmu i ustaštvu ne kanim trošiti riječi. Vjerovali ili ne, sve ovo događa se u viteškom Sinju krajem 2014. godine.

Iz UABA-inog misaono kobasičastog i gramatički drljavog teksta, izdvojit ću onaj poveći dio koji je upućen izravno meni, u nadi da će svi dobronamjerni i istinoljubivi ljudi u Sinju, Cetinskoj krajini i izvan nje sami procijeniti, tko u ovom slučaju govori istinu a tko laže, tko ne/ispravno zaključuje, i tko je u svojoj svjetonazorskoj intimi okrenut budućnosti, a tko se slijepo valja u ideološkoj kaljuži prošlosti ne želeći prihvatiti objektivnije interpretacijske modele suvremene historiografije, koji su kvantitativna i kvalitativna nadopuna, ali i revizija tzv. partizanske historiografije. Naravno, nije riječ o osvetničkom revizionizmu SUBNOR-ovskog tipa, kojeg je u Hrvatskoj do demokratskih promjena bilo u izobilju, o čemu komunisti i antifašisti nerado govore. Bogu hvala, dah demokracije polako ulazi u hrvatske domove i slobodnije se piše, svidjelo se to nekome ili ne. 

 

Ćorcima na knjigu

Zanimljiv je podatak što autor/i priopćenja u svom tekstu gotovo i ne spominje/u samog autora knjige gospodina Ivana Kozlicu, čiji smo znanstveni rad prof. dr. sc. Marko Trogrlić i ja predstavili u sinjskom hramu kulture, Alkarskim dvorima. Još je zanimljivije, zapravo čudnije, što čuvari antifašizma, štogod ta riječ danas značila, napadaju izvjesnog Dukića, koji je te večeri javnosti predstavio isključivo ono što je I. Kozlica napisao i potpisao u svojoj knjizi. Umjesto da gore već spominjani potpisnici javno iskažu svoje neslaganje s Kozličinim sadašnjim i prethodnim rezultatima istraživanja i nastoje ih znanstveno oboriti, ukoliko im to uopće pođe za rukom, oni poprilično nervozni i usidreni na hridima prošlosti gađaju ćorcima u prazno. Nikako ne uspijevaju pozabaviti se rezultatima istraživanja utemeljenima na novim izvorima, već samo pjene i ocrnjuju mene i moj rad, što, moram to reći, jako nalikuje brojnim slučajevima u vrijeme komunizma. Riječ je o vrlo opasnim metodama koje su prije demokratskih promjena dovedene gotovo do savršenstva. Bogu hvala, oni koji se danas u Hrvatskoj služe takvim metodama sve su osamljeniji.

U ovoj prigodi smatram važnim podsjetiti javnost da je upravo taj izvjesni don Dukić (možda bi ubuduće bilo uputnije ne navoditi prezime i sredinu iz koje nam gospodin Dukić dolazi, kako ne bih uvrijedio nekoga od potpisnika iz antifašističkog zavičaja) s ponosom je Kozličinu knjigu preko triljske udruge, Kulturnog društva Trilj, objavio u Zagrebu kao dvadesetu knjigu u svom izdavačkom nizu. Knjiga je izišla u suizdavaštvu s Hrvatskim centrom za ratne žrtve iz Zagreba, što je potpisnicima iznenađujuće, a nama uopće nije. Nije mi poznato da su ti UABA-ini stručnjaci ikada iskazali iznenađenje onim što su sve objavljivali ratni intelektualci SUBNOR-ovskih organizacija i nekadašnji Institut za historiju radničkog pokreta. Da ne bi došlo do zabune, naglasak nije na temama koje su oni istraživali, nego na načinu kako su ih jednostrano i ideološki obrađivali. U tim knjigama gotovo se uvijek znalo tko su u priči pozitivci, a tko negativci, tko dobri a tko loši likovi… Na opću radost, slične podjele na dobre (sinjski kauboji) i loše (“triljski” Indijanci) ne prolaze više niti u američkim filmovima, iako ih danas, nažalost, susrećemo i u susjednom Sinju.

Na temelju antifašističkog ponašanja sinjske družine, lako se može zaključiti da je njima u relativno jednostavnom procesu otkrivanja činjenica i zaključivanja zaista presudan faktor, odakle osoba dolazi, a ne, kako i s kojim motivima ta osoba nešto radi. U konkretnom slučaju, presudno im je odakle taj Kozlica i taj Dukić dolaze, a ne ono što Kozlica i drugi istraživači pišu, kojim se izvorima služe i kako ih kritički vrednuju. Suluda je to i opasna situacija koja se ne pojavljuje samo u sinjskoj sredini… Takve i tome slične tragikomične situacije Đorđe Balašević pretočio je u stih pjesme Nevernik

Njenima nisam bio po volji
važno im bilo odakle su moji
zašto to smeta,
sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj.

Završavam ovaj dio teksta sve više uvjeren da UABA-ini potpisnici na Ferati lajkanog anakronističkog pamfleta Kozličinu knjigu prije sastavljanja rečenog pamfleta nisu stigli niti pročitati. Ukoliko, pak, jesu, onda su u procesu zaključivanja očito negdje zapeli…

Nemam namjeru, a ni ovlast, govoriti u ime od antifašista manje prozvanog mojeg prijatelja Ivana Kozlice, jer on to s lakoćom može i sâm učiniti. Ratnik se brani oružjem, pjesnik pjesmama, a znanstvenik izvorima. Ipak, osjećam potrebu i u ovoj prigodi javno mu zahvaliti što već nekoliko godina istražuje osjetljive, nedovoljno istražene i znatno krivotvorene teme iz prošlosti cetinskoga kraja. On kao i brojni ljubitelji istine nije slijepo prihvatio rezultate SUBNOR-ovske interpretacije ratnog i poratnog razdoblja Cetinske krajine, nego je za razliku od njih napravio duhovni, a potom i znanstveni iskorak te krenuo u mukotrpno istraživanje. Rezultat njegovog rada su tri knjige kojima je zadužio cetinsku i hrvatsku historiografiju, ova posljednja o Alki i dvije o zločinima u cetinskom i poljičkom kraju u ratu i poraću, naslovljene Krvava Cetina i Markovića jama.

Shodno svemu što sam u prethodnom poglavlju rekao, postavljam UABA-inim potpisnicima vrlo jednostavno pitanje, a na koje ostala javnost već zna odgovor: “Zbog kojeg razloga u komunističkom razdoblju nije objavljena niti jedna znanstvena publikacija o Drugome svjetskom ratu i poraću na području Cetinske krajine, a u demokratskoj Hrvatskoj izdano ih je nekoliko?” Nadam se da spomenute potpisnike u njihovom odgovoru neće omesti ili možda šokirati podatak o povećanju broja publikacija već u skoroj budućnosti, a u jednoj od njih tematizira se ratno poraće u oslobođenoj Cetinskoj krajini.

Očešao se antifašistički dvojac (ant. borci i antifašisti) sa svojim kormilarom, ili možda kormilarima, u svom tekstu i o nekoliko pojedinaca i institucija, prozvavši neizravno i samo Viteško alkarsko društvo koje bi se možda trebalo suprotstaviti mojim tvrdnjama koje su prema njihovom uvjerenju uoči velikog jubileja sramota za Viteško alkarsko društvo, grad Sinj i cijelu Cetinsku krajinu. Na njihovu žalost, uprava VAD-a ne samo da to nije učinila, već se je u cijelom projektu ponijela izuzetno profesionalno, dopustivši Kozlici, kao i drugim istraživačima prije njega, slobodan ulaz u arhiv udruge, iako do samog predstavljanja knjige o Alki nitko od njih nije znao kako će ona uopće izgledati. Oprostite što ću ovo potiho i radošću ispunjenog srca reći: “Za mene je to demokracija.”

Što bi tek bilo da je Kozlici bila na raspolaganju i pokradena građa iz arhiva VAD-a, o čemu se po sinjskim ćoškovima šapuće, a o čemu i sinjski antifašisti ponešto znaju… Bez ikakve sumnje, istinu o Alki upotpunili bi i pojedini ljudi iz uprave Alke, alkari i alkarski momci koji su bili važni sudionici u nedavnim varljivim vremenima u kojima se našla Domovina i Alka. Nažalost, uskratili su svoja svjedočanstva. I to je demokracija…

Bilo kako bilo, svatko bi se dobronamjeran u ovom trenutku mogao složiti da je Kozličina knjiga sa svim svojim nedostatcima po mnogo čemu jedinstvena, i, što je najvažnije, odlična je podloga za buduća istraživanja i nadopune, pa došle one i iz sinjske radionice. Dapače, bilo bi to u ovom trenutku i poželjno, a na opću radost svih onih koji vole ne samo Sinj, nego i ostala mjesta Cetinske krajine.

Iz objavljenog teksta na Ferati nije vidljivo koliko je članova antifašističke udruge, koji usput rečeno sebe ubrajaju u Sinjane dubokih korijena, potpisalo taj uradak. Nije to, zapravo, u ovom trenutku niti važno, ali mislim da je potrebno osobama koje se ne bave profesionalno znanstvenim istraživanjem naglasiti da između teksta te antifašističke družine i tekstova objavljenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1945. do demokratskih promjena postoji velika sadržajna, metodološka i stilska sličnost.

Nije mi poznato da li su UABA-ški aktivisti snimili sinjsko predstavljanje, ovisno o tehničkoj opremljenosti, preko diktafona ili u pisanom obliku, ili pak u obje varijante, kako se to u pravilu činilo u komunističkom vremenu. Ako nisu, onda mogu samo ustvrditi da to nisu učinili, ako jesu, onda mi se čini da su moje izlaganje trebali malo bolje preslušati prije sastavljanja svog teksta kako se ne bi doveli u ovako sramotnu situaciju. Ukoliko su, pak, oni moj govor zaista stručno obradili i na temelju toga sastavili ovakav tekst, u tom slučaju jasno su pokazali da kod njih, očito, nije problem samo tehničke naravi… 

 

Ideologijom na predstavljača

Nije jednostavno pobrojati sve lažne optužbe koje su UABA-ši uputili na moj račun, a iz kojih je vidljivo kako su oni, zapravo, prekaljeni majstori ideološke improvizacije. Umjesto da prihvate rezultate povijesnih istraživanja, u ovom slučaju Kozličine, ili ih pak pokušaju znanstveno oboriti, oni se u nedostatku dokaza i s viškom ostrašćene ideologije u polemici uporno udaljuju od novijih rezultata istraživanja, pa bez ikakvog srama siju optužbe i laži. Teško je reći kada će i hoće li oni ikada shvatiti činjenicu da povjesničar ne ideologizira, već na temelju izvora utvrđuje činjenice s ciljem da čitatelju pomogne u otkrivanju istine, a na putu do istine redovito se pojavljuju brojne prepreke, od kojih su najveće, ideologija, s koje god strane dolazila, i duhovna nespremnost pojedinaca da prihvate nova historiografska otkrića.

Navodim nekoliko primjera lažnih optužbi i ideoloških interpretacija iz antifašističkog tabora. Prvi se vezuje uz vruću Alku, održanu 6. kolovoza 2001. godine. Da podsjetim javnost, prije održavanja te Alke uprava VAD-a odlučila je jednoglasno da zbog uzavrele situacije oko alkarskog vojvode Mirka Norca-Keve budući slavodobitnik Alke neće primiti darove predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. Što je odlučeno, to je i učinjeno. Po završetku alkarskog ceremonijala i odlaskom svih prisutnih sa alkarskog trkališta taj čin, ali i cijela Alka, postali su prošlost i samo još jedna u nizu tema za Sinj, Hrvatsku, političke analitičare i povjesničare, među kojima je i I. Kozlica.

Za čitatelje ovog teksta, osobito one koji nisu bili na predstavljanju Kozličine knjige u Alkarskim dvorima, napominjem da je spomenuti događaj iz alkarske prošlosti Kozlica opisao u knjizi, potkrijepio ga izvorima i ustvrdio kako se nešto slično nije dogodilo u povijesti Alke. Te dvije gole činjenice koje je Kozlica naveo u knjizi, ne svrstavajući se ni na koju stranu, ja sam na predstavljanju knjige samo ponovio, i ništa više od toga. Tu smo se kao znanstvenici zaustavili, ne dijeleći sudionike tog događaja na pobjednike i poražene, čime smo poštovali drugi princip historiografskog istraživanja.

Ali kako to obično biva, i na ovom primjeru se pokazalo da je pojedincima struka važna samo ukoliko su rezultati istraživanja podudarni s njihovim željama. Ukoliko se, pak, ishodi i želje ne podudaraju kreće ideološka avantura, u ovom slučaju sinjskih antifašista koji su događaj s predsjednikom Mesićem iz određenih razloga teško prihvatili, pa su se doveli u tragikomičnu situaciju krenuvši u napad na mene i neizravno na Kozlicu, ali i tadašnju upravu VAD-a iznošenjem neprimjerenih riječi, laži i neznanstvenih argumenata.

Meni su prigovorili da je degutantno i neumjesno što sam demokratski izabranog Predsjednika RH, u polupredsjedničkom sustavu Hrvatske parlamentarne demokracije proglasio vladarom. Potom su izveli ideološku piruetu, odgovarajući protuargumentom političke a ne stručne naravi na moje iznošenje nepobitnih činjenica o njima spornoj Alki. Njihov argument glasi: “Očito je (don Dukiću, o.a.) problematično što se Predsjednik zvao Stjepan Mesić.” Mislim da je ovdje svaki komentar suvišan.

Svoje neslaganje prema tadašnjoj upravi VAD-a na čelu s Matom Jukićem, sinjski antifašisti iskazali su lažnom tvrdnjom o tom za njih najsramnijem činu u povijesti Alke. Evo njihovog teksta: “Tada mimo protokola i alkarskog ceremonijala, što je neupamćeno, uz orkestrirano zviždanje i vrijeđanje predsjednika Mesića, prisutnima se obratio predsjednik Viteškog alkarskog društva Mate Jukić, detronizirajući Predsjednika RH s položaja pokrovitelja Alke i obznanjujući da je pokrovitelj Alke narod.”

Zaista, nije jasno što se tada dogodilo mimo protokola i alkarskog ceremonijala, ako je predsjednik Jukić samo javno obznanio odluku koju je tadašnja uprava VAD-a, ponovno napominjem, jednoglasno potpisala. Stoga, zaključujem ovaj dio polemike, u nadi da to više neću morati ponavljati: “Na 286. Alki nije se dogodilo ništa izvan protokola, ili možda samoinicijativno, kako bi antifašisti možda željeli, a odluka VAD-a jedinstvena je u povijesti Alke, tj. nikada se prije nešto sličnog nije dogodilo.”

Čini mi se važnim u ovom kontekstu primijetiti da se antifašisti u svom tekstu ne osvrću na još jedan, također jedinstven, događaj iz alkarske prošlosti koji se dogodio na Alki 1965. godine, kada je tadašnji alkarski vojvoda Bruno Vuletić zaista učinio nešto mimo protokola, obrativši se Josipu Brozu Titu riječima: “Druže Predsjedniče Republike, alkari i alkarski momci spremni su za natjecanje. Molim Vaše odobrenje da možemo početi.

Razlog primjene neujednačenih mjerila sinjskih antifašista za slične ili iste povijesne situacije leži, očito, u njihovom svjetonazoru, koji im je u pravilu važniji od struke, a time i povijesnih činjenica. Odgovaralo to njima ili ne, Stjepan Mesić je u ovom trenutku jedini vladar kojemu je neka uprava VAD-a odbila pokroviteljstvo nad Alkom, a Bruno Vuletić, koliko nam je poznato, jedini alkarski vojvoda koji je i na formalnoj razini predao Alku u zagrljaj politike, i naravno, prekršio odredbe Statuta na čijem je oblikovanju teksta vjerojatno i sâm sudjelovao.

Živim u nadi da će buduće generacije znati kako je sve gore rečeno I. Kozlica prikupio u knjigu, J. Dukić na sinjskom predstavljanju izrekao, na što smo izuzetno ponosni, a sinjski antifašisti od svega napravili slučaj.

Svoju antifašističku angažiranost članovi UABA-e pokazali su i svojim neslaganjem oko moje, zapravo Kozličine, tvrdnje kako Alka zbog izravnog i neizravnog upliva vladara nije kroz povijest bila isključivo hrvatska, nego, ovisno o zemlji iz koje su ti vladari dolazili, i austrijska, i orijunaško-jugoslavenska, zatim nakratko hrvatska, pa poduže razdoblje komunističko-jugoslavenska, i na kraju opet hrvatska, a odnedavna prema priznanju UNESCO-a i svjetska.

I u ovom slučaju antifašisti se bezuspješno brane neznanstvenim argumentima, poput: “Alka je Hrvatska i uvijek se trčala u Sinju, u Hrvatskoj” i “Alku su uvijek uređivali i vodili Sinjani (…) i zato je ona sinjska i hrvatska.” Na te UABA-ine misaone bisere odgovaram još jednim pravilom struke, prema kojem ozbiljni pisci u svojim tvrdnjama vrlo rijetko i oprezno koriste riječi uvijek i nikada, iz jednostavnog razloga što svako pravilo ima iznimku, svaka tvrdnja određenu nepreciznost, a prošli događaji teško se mogu sabiti u riječi.

Slučajno ili ne, u obadvije rečenice antifašisti su koristili riječ uvijek, stoga im odgovaram kako slijedi. Prvu tvrdnju da se Alka uvijek trčala u Sinju i Hrvatskoj demantiraju sve one Alke koje su se iz političkih i promotivnih razloga trčale izvan Sinja i Hrvatske. Naravno da te alkarske iznimke ne narušavaju hrvatski duh Alke, ali ga baš i ne osnažuju.

U drugom misaonom biseru pokazali su antifašisti svoju razinu povezivanja tvrdnjom da je Alka sinjska i hrvatska jer su je uvijek uređivali i vodili Sinjani. Moj odgovor vrlo je jednostavan. Povijest je pokazala da su Alku, na žalost antifašista potpisnika, vrlo uspješno uređivali i vodili i oni ljudi koji nisu Sinjani, a, na opću žalost svih nas, bila je i u rukama pojedinih Sinjana koji su svojim političkim nehrvatskim svjetonazorom znatno doprinijeli rastakanja i sinjstva i hrvatstva Alke. Više o svemu možete pronaći u Kozličinoj knjizi, uz napomenu antifašistima da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata, za vrijeme kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, u Alki bilo i punokrvnih Sinjana.

Kako ovdje ne spomenuti tvrdnju UABA-inih potpisnika da don Dukića sigurno najviše smeta što su Alku uvijek uređivali i vodili Sinjani. Što takvom biseru na izmaku 2014. dodati? Mislim da je najbolje ostaviti ih u svom uvjerenju i sa Sinjanima nastaviti raditi na dobrobit Alke, Sinja, Cetinske krajine i Hrvatske, i, naravno, antifašistima na čelu s njihovim predsjednikom poželjeti misaono uspješniju godinu.

Stigli smo, konačno, i do nekoliko tema o kojima sam govorio na predstavljanju knjige, a koje su antifašiste sudeći prema njihovim reakcijama jako uznemirile i razljutile. Prva tema odnosi se na ulogu pojedinih alkara, alkarskih momaka i alkarske uprave u Drugome svjetskom ratu i poraću, te u Domovinskome ratu sve do danas, ali i na poprilično različit odnos političkih elita prema pojedinim alkarima u poslijeratnim razdobljima. Podsjećam čitatelje, da sam na predstavljanju knjige poimence spomenuo osam komunista-partizana koji su prema rezultatima najnovijih istraživanja sudjelovali, izravno i neizravno, u brojnim likvidacijama u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća na području Hercegovine, na Bleiburgu i u Cetinskoj krajini.

Reakcija antifašista na ovu tvrdnju bila je agresivnija od svih prethodnih. Prozvali su me da “bez ikakovog srama”, “zločesto i neprimjereno” te “bez ikakvih relevantnih dokaza” narušavam ugled pojedinih “uglednih Sinjana, antifašista, narodnih heroja, alkarskih vojvoda”. Osim uobičajeno neprimjerenog rječnika, antifašisti su ponovno na moj račun iznijeli i tri teške, optužbe: prvu, da su ono što sam na predstavljanju rekao “moje tvrdnje”, drugu, da je sve izrečeno “bez dokaza”, i treću, da sam navedene komuniste-partizane proglasio “ratnim zločincima”. Sve tri optužbe su, naravno, lažne.

O nedostatku srama, mojoj zloći i neprimjerenosti neka prosude sami čitatelji i oni koji me poznaju osobno i na temelju mog javnog rada. Što se tiče optužbe da su riječi koje sam izgovorio na predstavljanju knjige “moje tvrdnje”, odgovaram da su to tvrdnje koje su pronašli i objavili razni istraživači, među kojima je i I. Kozlica. Suluda je “antifašistička” optužba o navodnom “nedostatku dokaza” za iznesene tvrdnje. Dokazi, na žalost svih antifašista, postoje i pronađeni su u brojnim hrvatskim arhivima, ali tek nakon pada komunizma i pojavom demokracije u Hrvatskoj. Najopasnija od svih optužbi je da sam gore spomenute osobe proglasio ratnim zločincima, te da sam, zamislite, s pozicije nacifašizma izravno napao antifašizam!!!

Jedino što sam te večeri rekao o komunistima-partizanima jest da su počinili nedjela za vrijeme rata i u poraću, i ništa više. Korak dalje otišli su upravo antifašisti, kada su mi stavili u usta i bez imalo srama ono što nisam rekao. Podsjećam čitatelje, ali i antifašiste, da sam te večeri spomenuo i Mirka Norca-Keve, koji je zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu od Republike Hrvatske osuđen kao ratni zločinac. Spomenuo sam te večeri i podatak da su spomenuti komunisti-partizani poslije rata sve do pada komunizma bili u vrhu VAD-a, a nisu za gore spomenuta nedjela pozivani na sud. Teško je ne primijetiti kako antifašisti potpisnici staju u obranu komunista-partizana, a o Mirku Norcu-Kevi šute. Je li u pitanju ljubav prema istini ili ideologiji, prosudite sami.

Uzelo bi previše prostora ukoliko bih se upustio u opisivanje ratnog i poratnog puta komunista-partizana i njihovih neupitnih mrlja, s kojima se antifašistički suborci i sljedbenici antifašizma nikako ne žele suočiti. Spomenuo bih samo Markovića jamu u koju je u proljeće 1944. strovaljeno preko 100 hrvatskih vojnika, o kojoj sinjski i drugi antifašisti poput grobova šute. Spominjem i brojne likvidacije civila, franjevaca i biskupijskih svećenika u Hercegovini i Dalmaciji pred kraj i po završetku rata, ali i poslijeratne likvidacije 197 osoba iz Cetinske krajine koje su počinili pripadnici OZNE Cetinskog područja. Popis likvidiranih datiran je u oslobođenom Sinju 14. travnja 1948., a započima riječima: “Opunomoćstvo UDB-e za kotar Sinj dostavlja Odjeljenju UDB-e za Dalmaciju – IV. odsjek u Splitu popis likvidiranih osoba na području kotara Sinj nakon što su u listopadu 1944. Sinj i Cetinjsko područje oslobodile jedinice NOV i PO Jugoslavije.”

Za ovaj put toliko o, kako u tekstu antifašisti pišu, “različitim mjerilima tretiranja ljudi u Alki nakon Domovinskog rata i 2.svjetskog rata”, uz napomenu kako je jedan od komunista-partizana, za mnoge najugledniji alkarski vojvoda i sinjski vitez, Bruno Vuletić, početkom Domovinskog rata napustio tada krvareću Hrvatsku…, o čemu u UABA-inom tekstu nema ni spomena.

Teško mi je u ovom trenutku, iako izlazi izvan okvira “alkarskih” i “političkih” tema, ne odgovoriti na još jednu izuzetno “antifašističku” laž, koja je povezana uz najveći pokolj u povijesti cetinskog i poljičkog kraja, zločin kojeg su, opet ponavljam, počinili pripadnici njemačke vojske u proljeće 1944., ubivši na najbrutalniji način najmanje 1 256 civilnih osoba samo iz potkamešničkih sela.

Iako o toj temi na predstavljanju uopće nije bilo riječi, antifašisti su to u tekstu naveli i krivo me optužili napisavši sljedeći tekst: “Nije prvi put da Dukić ne govori istinu, optužujući partizansku narodno oslobodilačku vojsku za zločine u potkamešničkim selima, gdje su činjenice i svjedočanstva preživjelih pokolja neupitna, da je zločin počinila njemačka okupatorska vojska i pomagači ‘hrvatskog predznaka’.”

Iste optužbe na moj račun stigle su prvi put u proljeće 2014. godine iz pera novinara Jurice Pavičića. Budući da sam na njih odgovorio u Slobodnoj Dalmaciji, pozivam čitatelje da ih, ukoliko ih to zanima, pročitaju, a ovdje ponavljam samo ono što smatram bitnim. Kao prvo, odbacujem “antifašističku” klevetu da sam ja “optuž(io) partizansku narodno oslobodilačku vojsku za zločine u potkamešničkim selima”. Ja sam samo na temelju novijih istraživanja, u kojima sam i sâm sudjelovao, ustvrdio ono što i partizanski dokumenti potvrđuju, a što je teško znanstveno oborivo. Naime, nama dostupni dokumenti jasno potvrđuju da su pripadnici partizanskih postrojbi pred naletom njemačke vojske napustili podmosorska i podkamešnička sela, pobjegli ili povukli se, sasvim svejedno, u Mosor i Kamešnicu, i s tih položaja gledali nešto što se ne bi smjelo više nikada ponoviti.

Što se tiče pomagača njemačke vojske hrvatskog predznaka”, mislim da je najbolje čitatelje uputiti na Kozličinu knjigu Krvava Cetina i kao uvod u njezino čitanje donijeti dio jednog “partizanskog” dokumenta, koji je napisan 2. travnja 1944., samo tri dana nakon pokolja. On glasi: “Naše jedinice dale su slabiji otpor oko Otoka i Gale, ali su Njemci /odnosno četnici i ostali banditi/ pobili stanovništvo odreda. (…) Za pogreb lješeva u Otoku došli su iz Sinja 3 fratra medju kojima i fra Stanko Litre-Milanović /razbojnik/ čija je familija poklana, kuća zapaljena, stoka odvedena. Takodjer porodica novog logornika Mirka Bilobrka je postradala, 5 članova ima u bolnici, a 3 člana poginula, dok je kuća opljačkana i zapaljena, a stoka odvedena. Navedeni barbarizam izazvao je gnjušanje kod domobrana a naročito kod onih domobrana čije su porodice stradale te se prijete osvetom Njemcima. Medju ustašama u Sinju nastala je velika uzbuna zbog tog klanja, te se prijete osvetom Njemcima, a i pravoslavnom življu i četnički raspoloženim elementima. (…) Narod je prestrašen, ogorčen na Njemce, bježi u žicu da bi se sačuvao. Na nas je zlovoljan, jer smatra da smo ga mogli braniti.

Analizirajući sve gore rečeno, a na poseban način antifašistički govor mržnje, umjesto nadolijevanja ulja na vatru, pozivam najprije njih a onda i sve ljude koje zanima ovo mučno razdoblje cetinske prošlosti, da više i studioznije čitaju ono što je napisano, ali da i sami započnu istraživati, amaterski ili profesionalno, arhivsku građu, koja se u posljednje vrijeme uništava u nekim hrvatskim arhivima, kako bi se već jednom doznala potpunija istina o svemu.

Sve ovo pišem u nadi da se neće ponoviti ova suluda situacija u kojoj se napada i blati istraživače, u komunizmu se ne bi na tome stalo, a grčevito brani aktere u povijesti štogod oni učinili i kojojgod političkoj opciji pripadali, o čemu ozbiljni istraživači na temelju izvora pišu, ne dijeleći ih na pobjednike i poražene. U ratovima i diktaturama svi smo gubitnici.

Na kraju ovog dugog odgovora, kojeg svakako uvjetuje obimnost i važnost teme a ne moj intelektualni egzibicionizam, osvrnuo bih se ukratko još samo na komunističko razdoblje alkarske povijesti. Bilo bi suludo tvrditi da u tom razdoblju nije bilo pozitivnih procesa koji su doprinijeli razvoju alkarske tradicije, Sinja i Cetinske krajine. Međutim te večeri sam, slijedeći rezultate Kozličinih istraživanja, smatrao važnim dotaknuti i ideološki aspekt komunističkog razdoblja, koji je vidljiv i slijepcima. Komunistička ideološka matrica prepoznatljiva je na brojnim razinama kroz procese ideologizacije i ateizacije Alke, izgon Gospe Sinjske iz Alke, te zabranu vjerskih simbola i umanjivanje uloge sinjskog samostana u očuvanju Alke i alkarske tradicije. Napominjem čitateljima koji nisu bili na predstavljanju knjige da sam u svom izlaganju koristio upravo te riječi, i ne sluteći da će antifašistima biti povod za nove uvrede.  

Vjerovali ili ne, antifašisti su ove riječi protumačili kao veliku uvredu “svećenika Dukića prije svega svim vjernicima koji su u tom periodu učestvovali u Alci uz mnogo poštivanja i visokog stupnja međusobnog uvažavanja.” Zaboravili su UABA-ši kod iznošenja svojih dokaza koliko su ti sudionici Alke, stvarni vjernici, mogli “javno” i bez poziva na odgovornost ispovijedati svoju vjeru. Nudeći javnosti svoje dokaze kojim su htjeli oboriti sasvim gole činjenice o ideološkom izgonu Gospe Sinjske iz Alke i brisanju uloge sinjskog franjevačkog samostana u dugoj alkarskoj povijesti, moje gore navedene riječi proglasili su velikom uvredom koja “ima posebnu težinu”, štogod to značilo, i ponudili dokaz koji su uobličili na sljedeći način: “Što se tiče protjerivanja franjevaca, kratko, kada su franjevci trčali Alku? Vjerovatno kad i maratonci počasni krug.” Dovoljno je na ovo reći da i alkarski barjak iz komunističkog razdoblja sve ovo dovodi u pitanje.

Zanimljivo je, ali i za svaku pohvalu, što sinjski antifašisti na čelu sa svojim predsjednikom brane “hrvatstvo” i “katoličanstvo” Sinjske alke, samo kao povjesničar ne mogu ne primijetiti kako to većina njih, osobito antifašistički borci, nisu činili u vrijeme komunizma kada je to trebalo.

Jedina rečenica, zapravo njezin dio, koji bih u antifašističkom pamfletu potpisao glasi: ‘Alka zaslužuje relevantnu povijesnu istinu. No, na drugi dio rečenice, kako ovaj narod treba istinu “koja neće izlaziti iz već poznate nam radionice”, uskraćujem svoj potpis. Na njihovu žalost, ako su mislili na triljsku “radionicu”, moram im reći da su se grdno prevarili. Bit će još puno knjiga o viteškoj Alki, i to, naravno, s “triljskim”, “sinjskim”, “cetinskim” i “hrvatskim” predznakom. Bit će, na žalost antifašista, i onih knjiga u kojima će se obrađivati teme koje bi oni najradije preskočili.

U iščekivanju rečenoga, završavam svaku javnu polemiku o “alkarskim”, “političkim” i “ratnim” temama sve do pojave neke nove knjige, s koje god ona strane došla. A svim Cetinjankama, Cetinjanima i ljudima dobre volje, želim sretniju i uspješniju budućnost u Hrvatskoj ili drugdje po svijetu.
 

don Josip Dukić

predsjednik Kulturnog društva Trilj

ferata@ferata.hr
0997370409