Velika fešta za Franu Ivkovića – slavodobitnika 307. Sinjske alke
Više stotina žitelja Brnaza, posebno onih s Brnaške glavice, te brojni čestitari...
Piše: Mislav Cvitković
Mors certa, hora incerta. – Smrt je sigurna, (njezino) vrijeme nesigurno.
Umro je, iznenada, fra Bruno Pezo, profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kroz 33 godine. Dobro srce Gimnazije i Samostana. Jedan od onih koji tiho žive i vole sve oko sebe. O njima se ne piše, o njima se ne pjeva, njima se ne daje. Oni su ti koji pišu, pjevaju… daju.
Tko će prebrojiti sve što je fra Bruno dao generacijama kojima je predavao grčki i latinski u Gimnaziji? Mnogi će reći – bio je strog? Bene docet, qui bene distinguit. Dobro uči, tko dobro razlikuje. Fra Bruno je znao razlikovati stvari. Svom se poslu predavao i radio ga ozbiljno. Ozbiljnije nego mnogi u njegovoj struci. Ali je znao da postoji ono dublje, srce. A kad izustiš fra Brunovo ime, svakome tko ga je imalo poznavao, svim njegovim učenicima i kolegama, prvo što padne na pamet će biti upravo to: srce. To je opis fra Brunove osobe u jednoj riječi. Srce.
Srce koje je patilo i radovalo se sa svojim narodom i sa svojim bližnjima i sa svojim učenicima. Srce koje je u razredu znalo dati prednost razumu (iako je na kraju uvijek bilo samo srce), a koje je iz razreda nosilo sve tuge i radosti svojih učenika. Srce koje je plakalo od tuge kad su nas u Ratu tukli, a od sreće kad smo izborili slobodu.
S fra Brunom sam u 4. razredu predstavljao Hrvatsku u Grčkoj na Međunarodnom natjecanju iz grčkoga jezika. Kad smo to osvojili – fra Brunovo meko srce nije moglo ostati bez suze. Nakon zajedničkog putovanja i dodjele nagrada od grčkog predsjednika, fra Brunovo srce je htjelo iskočiti. U njemu su se sjednili svi osjećaji koje je imao prema čovjeku, kulturi, svom narodu, školi, svom radu, našoj pobjedi… . Nije mogao izustiti riječi, čak ni kad su ga pitali. Osjećaji su ga preplavili, stisli se u grlu, u njemu se skupila cijela povijest njegova i povijest naroda kojeg smo predstavljali. Onda su zamolili da predstavimo Hrvatsku jednom pjesmom. A i iz fra Bruna su spontano potekle suze kao lavina i riječi kao hridine:
Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!
Evo upravo ih sad mi možemo reći fra Brunu. Fra Bruno, naučio si nas puno više od obilja grčkog i latinskog. U tebi smo vidjeli što znači imati srce. Zato, nemojmo tugovati – nego se pomolimo za fra Bruna, i jednostavno – imajmo srce! Ama et fac, quod vis. Ljubi i čini što hoćeš.
Requiescat in pace.
Oxoniae die 13 Iulii MMXV.
Više stotina žitelja Brnaza, posebno onih s Brnaške glavice, te brojni čestitari...
Frano Ivković se poslije velike bitke i dvostrukog pripetavanja s Ivom Zoricom...
Rijetko viđena drama odvila se na natjecanju za Čoju gdje su Frano...
Alkar Ivo Zorica slavio je na ovogodišnjoj Bari i to tek nakon...
Nakon gotovo mjesec dana došlo je vrijeme za objavu još jednog...
Alkarski vojvoda Mario Šušnjara izdao je Svečanu zapovid alkarskog vojvode broj 307. ‘Alka...
Jedna od veoma bitnih odluka u životu definitivno je otvaranje vlastitog obrta....