Kultura sjećanja: Tko je bio dr. Dražen Sesardić?

Autor/ica
Objavljeno: 21 lipanj, 2014
kultura-sjecanja

U svom jučerašnjem gostovanju u emisiji ‘100 ljudi 100 ćudi’ na Hit radiju, mladi sinjski politolog Jakov Žižić, govoreći o ‘kulturi sjećanja’ spomenuo je i poprilično zaboravljenog hrvatskog pravnika – dr. Dražena Sesardića.

O moralnoj veličini ovog uglednog Sinjanima, Jakov Žižić je na svom blogu objavio tekst pod naslovom ‘Jedno sjećanje na moralnu veličinu Sinjanina dr. Dražena Sesardića’. Tekst Jakova Žižića donosimo u cijelosti.

O Draženu Sesardiću, Sinjaninu, doktoru prava i bivšem predsjedniku Vrhovnog suda SR Hrvatske (1967. – 1972.)*, malo se zna u lokalnoj i nacionalnoj javnosti. Živio je relativno dugo (1912. – 1975.), ostavio zapažen trag u pravnoj znanosti i praksi, obnašao visoke političke i sudačke dužnosti, bio primjer sudačkog integriteta i ljudske pravdoljubivosti, ali sve to je bilo dovoljno tek za omanju enciklopedijsku natuknicu.

U nacionalnoj javnosti Sesardića se nepravedno i neopravdano zaobilazi kada se ističu svijetli primjeri sudačkog integriteta i morala u opasnim političkim vremenima. Dražen Sesardić je bio najviši dužnosnik sudbene vlasti koji se tijekom 1971. i 1972. odbio priključiti orkestriranoj javnoj hajci na prvake i protagoniste Hrvatskog proljeća i sudjelovati u nezakonitim sudskim progonima istih. I dok je dobar dio javnosti, intelektualaca i sudaca listom prihvatio onu Titovu da se zakona ne treba držati kao „pijan plota“ te da pravosuđe treba biti u službi revolucije i komunističkog poretka, Sesardić je ostao vjeran načelima po kojima pravo mora biti politički neovisno, ideološki neutralno i jednako prema svima. Dosljednost načelima i pravdoljublje platio je svojevoljnim, ali i preranim odlaskom sa dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, te marginaliziranjem od strane vladajućih krugova.

I dok je nacionalna javnost uglavnom zanemarila Sesardićev primjer moralnosti i profesionalnosti, te  pronašla neke druge uzore pravdoljubivosti i sudačkog integriteta među onima koji su se tijekom 1990-tih suprotstavljali politiziranju hrvatskog pravosuđa – što je inače neusporedivo sa Sesardićevem suprotstavljanjem ideološkim diktatima u autoritarnoj diktaturi, za našu lokalnu sinjsku javnost ovaj našijenac kao da nikada nije ni postojao. Sesardića su istina obrazovanje, ratne nedaće (2. svjetski rat u kojem je sudjelovao kao borac NOB-a), profesija i visoke dužnosti formalno udaljile od rodnog Sinja, ali fizička udaljenost nije nikada izbrisala njegove duhovne korijene i emocionalnu bliskost sa maticom. U 1930-tima je Dražen inače zajedno s bratom Slovenom bio i nogometaš Junaka, čije je rezultate i uspjehe do kraja života pratio s radošću i zanimanjem. Njegova obitelj koja inače više nije fizički prisutna u Sinju, ostavila je veliki trag u lokalnom javnom i kulturnom prostoru. Ante Sesardić, Draženov otac, bio je također poznati pravnik i zapaženi sudionik lokalnog javnog života između dva rata, a pred kraj svog života je sa talijanskog na hrvatski jezik preveo najstariji sačuvani Statut Alke iz 1833.

Na ovu priču i vlastiti osvrt na život i značaj Dražena Sesardića potaknula me  zabilješka iz dnevnika prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koja se odnosi upravo na Sesardića. Tuđman je ovaj dnevnik koji je ukoričen i objavljen 2011., pisao u razdoblju od 1973. do 1989. kada je bio politički proskribiran i doslovno izopćen iz društva, pa mu je pisanje bio jedini način intelektualnog i političkog opstanka. U kaleidoskopu Tuđmanovih osvrta i zapažanja o različitim događajima i ljudima (a zbog proskribiranosti i izopćenosti bio je nemali broj onih koji su ga izbjegavali), naišao sam i na jedan vrlo intiman i ljudski osvrt povodom smrti Dražena Sesardića. Prenosim ga u integralnom obliku kako bi lokalna sinjska javnost vidjela kako je na Dražena Sesardića gledao njegov poznanik, suvremenik i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tekst je preuzet iz Franjo Tuđman, Osobni dnevnik 1973. – 1989 (1.)., Večernji edicija, 2011.

„ (…) Četvrtak, 18. prosinca 1975.

Vera Sarić večeras javila da je ujutro umro Dražen Sesardić.

Iznenadna vijest. Potresla me duboko. Vidjeh ga prije desetak dana, na Savkinu rođendanu. Nitko od nas nije mislio da je tako ozbiljno bolestan. Srce. Imao je oko šezdesetak godina. (Nema ga u Lexikonu ni E.J.)

Bio je Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske; odmah po hapšenjima nakon Karađorđeva dao je ostavku, ali mu je nisu odmah prihvatili, već negdje u ljeto 1972. Ugodan čovjek. Kulturan, obrazovan pravnik. Gospodin. Djelovao smireno. Najsimpatičniji u društvu. Hrvat iz Sinja, čini se integralističke prošlosti; dugo vremena bio na visokim pravnim dužnostima u Beogradu; kao pametan i pošten čovjek povukao konzekvencije.

Kao Predsjednik Vrhovnog suda primio Ankicu, dok sam bio u zatvoru.

Tada se osobno nismo poznavali, ali ipak preko sina s kojim sam se sreo na teniskim igralištima. Taj mu je sin sada u Londonu, a drugi asistent na Filozofskom fakultetu.

Čovjek demokratskih nazora koje nije želio podrediti karijeri. Ni pod prijetnjom. Rijetki su takvi ljudi u svim, a pogotovo u takvim zvanjima.

Veliki gubitak za sve koji su ga poznavali a osobito za naš uži krug. Ulijevao je povjerenje. Oslonio bih se na nj u svim pravnim pitanjima. Ne znam nikog sličnog.

Dosta smo se brzo i lako zbližili. Vozio sam ga gotovo uvijek kući sa suprugom poslije domjenka (stanovao u Voćarskoj).

Iznenadnost njegove smrti kosnula me se tako tragično možda i zato što mi je skrenula pozornost na to kako iznenada mogu doći i drugi događaji. Osobito oni s kobnim posljedicama.

U večernjem TV dnevniku ni riječi o smrti Sesardića, a inače javljaju o svakom kordunašu – prvoborcu…“

*U vrijeme dok je Dražen Sesardić bio predsjednik Vrhovnog suda SR Hrvatske, jedan od članova ovog visokog sudskog tijela bio je još jedan Sinjanin – dr. Niko Marović, istaknuti pravni stručnjak.

Izvor: http://zizic.wordpress.com/

Print Friendly
Facebook
Na vrh