Prije 56 godina prestala je voziti sinjska Rera

‘Tri ure vozila je od Sinja do Splita,

oćel ispast koja vida svak se u njoj pita…’

Dio je ovo poznate pjesme koju je 1975. skladao poznati sinjski glazbenik Mile Čačija Čaja u čast sinjskoj Reri, koja je ostvarila zapažen uspjeh kod publike na tadašnjem splitskom festivalu. Dobra stara Ferata opjevana je i kroz brojne pučke pjesme, jer su je mnogi u Sinju i cetinskom kraju smatrali svojom hraniteljicom. Nazivali su svoju Reru i šuljaricom, sinjskim vlakom, sinjskom Feratom.

Vozilo se i prevozilo ovom prugom duž 45 kilometara, od 12. rujna 1903. do 30.rujna 1962. godine. Upravo na današnji dan prije 56 godina krenula je na svoje zadnje putovanje iz Sinja do Splita, ostavljajući na svojim tračnicama veliku povijest ispričanu kroz život i događaje cijelog splitskog zaleđa.

Podsjetimo kako je pruga bila planirana sredinom 19. stoljeća kao prva dionica buduće pruge između Splita i Sarajeva, dvaju trgovinskih središta, koji su u to vrijeme bili povezanih cestom kojom se putovalo pet dana, a Feratom, kako pjesma kaže, tri ure od Sinja do Splita. Uzbrdo, na povratku, još i više. Inače, pruga je bila duga 39,972 km, a imala je karakteristike brdske pruge na kojoj su bila izgrađena tri tunela – tunel u Gornjoj Rupotini (dužine 400 m), tunel Tri kralja na Grebenu (dužine 123 m) te tunel Jadro (poslije nazvan Mačkovac, dužine 118 m). Četvrti tunel je naknadno probijen na ulazu u kolodvor Split.

U 59 godina postojanja, na pruzi je bilo i onih manje lijepih stvari, kao i željezničkih nesreća gdje se izdvajaju tri – 18. siječnja 1904. na lokaciji Majdan prevrnula se zbog bure, atada je ozlijeđeno 15 putnika, 17. ožujka 1926. na lokaciji Ravnica prevrnula se također zbog bure, a tada je bilo troje lakše ozlijeđenih te 17. lipnja 1930. kada je na kolodvoru u Klisu iskočila iz tračnica, pri čemu je nastala samo materijalna šteta.

Zanimljivo je bilo putovati prugom i ovim dalmatinskim kršom od Sinja, preko Dicma i Dugopolja, a onda s Klisa vidi se more. Rerom ili Feratom prevozila se do splitskog pazara hrana i sve ono što bi vrijedne težačke žuljevite ruke stvarale na svojim njivama. Mnogi su i na svoja radna mjesta ili u škole u Split i Solin putovali svojom Rerom. S druge strane, žitelj s morskog kraja u Cetinsku krajinu Feratom bi dolazili za derneke, blagdane, Veliku Gospu ili Sinjsku alku… Mnogi stariji Sinjani i Cetinjani i danas se sjećaju njenog zvižduka, koji je na poseban način ispunjavao njihovu svakodnevnicu.

Trasa na kojoj su nekada bile šine od Solina do Sinja sada je dio hodočasničkog puta Gospi Sinjskoj. U te vruće kolovoške dane umjesto fićukanja Rere, odjekuju pjesme Nebeskoj Majci iz grla hodočasnika koji od Gospina Otoka u Solinu pohode Svetište Gospe Sinjske.

Rere, odnosno Ferate više nema. No, bilo bi lijepo kada bi barem njezina lokomotiva bila postavljena na željezničkoj postaji u Sinju, kao spomenik i podsjetnik njezinim vremešnijim putnicima te na znanje mladima kako su njihovi djedovi i pradjedovi desetljećima život vezivali uz jedan vlak… Do tada ne preostaje ništa drugo nego vratiti se onoj Čajinoj s početka teksta ‘tri ure vozila je od Sinja do Splita…’