Što smo i koliko dobili s novom Gradskom sportskom dvoranom Ivica Glavan Ićo?

Foto: Petar Malbaša

Konačno je otvorena prva Gradska sportska dvorana u Sinju koja usto nosi i ime Ivice Glavana Iće, pokojnog gradonačelnika i čovjeka kojem se gradnja te toliko potrebne građevine pretvorila u životno djelo koje nažalost nije dočekao vidjeti u punom sjaju. No, je li baš sve tako sjajno što se funkcionalnosti dvorane tiče…

Koliko koštala da koštala sada je to stvar prošlosti. Je li 18,3 ili 19,9 milijuna kuna ili će kroz koji dan izletjeti kakva nova cifra od koje se ledi krv u žilama, malo će značiti. Iako znamo da je cijela stvar debelo upitna, pare se vratiti ne mogu i tu smo, ruku na srce, nemoćni. Nažalost.

Može sve to poslužiti kao svojevrsna opomena da ne treba trčati pred rudo, bezglavo, da se treba dobro odvagnuti što takav objekt traži i što on u konačnici, a to je u ovom slučaju najvažnije, daje. A zaista je upitno koliko daje. Nekoliko će to činjenica otkriti.

Dakle, ispravnost “imanja” novog dvoranskog sportskog prostora je neupitna. Tu nitko razuman i realan ne može naći zamjerke. Vidjeli smo tako i čuli proteklih dana neka dobra i kvalitetna pitanja u vidu funkcionalnosti koja su načeta na Izvanrednoj tematskoj sjednici Gradskog vijeća Sinja koja se odnosila na samu dvoranu.

Da previše ne zaronimo prema politici i politikantstvu, osvrnut ćemo se na ono što ova dvorana daje, što može ponuditi, ali i što ona ne može dati i gdje su napravljeni nevjerojatni propusti u planiranju i projektiranju. Ostalo ostavljamo “pametnijima”, dakle, ne nužno i zaista pametnijima.

Pitanje prvo! – Kapacitet dvorane i eventualno proširenje?

Dvorana ima 298 mjesta. Odnosno sjedalica, jer “stajanje” nisu mjesta i ne može ih se tako niti tretirati. U dvorani sva mjesta moraju biti sjedeća, moraju biti numerirana i svi moraju sjediti na svojim mjestima. Tako kažu pravilnici gotovo svih relevantnih krovnih sportskih saveza u Hrvatskoj. Sve ostalo je improvizacija i takav način funkcioniranja ovisan je o “dobroj volji” delegata na utakmicama, ali još važnije i same policije koja procjenjuje rizike takve organizacije.

Jasno je kako kod već zatečenog, zastarjelog, nekada dobrog, ali za današnje potrebne upitnog objekta, ne možete učiniti mnogo ni na kojem planu, ali zato se moglo kod planiranja novog. Moglo se, ali nije. Sam kapacitet je dovoljan za sve dvoranske sinjske sportove osim onog koji privlači najviše pažnje, a to je košarka. Možda smo malo nepravedni što uvijek u prvi plan izbacujemo Alkar, ali, gledanost i popularnost košarke u Sinju, vjerujemo, daje nam za pravo. Uz dužno poštovanje prema svima.

Ipak, da do kraja budemo fer i korektni. Ideja ove dvorane je dobra ideja kao prostora za sport. Koliko je potpisniku ovih redaka poznato i to iz usta pokojnog gradonačelnika, vizija je bila da ova dvorana bude radno-natjecateljska i to za, uvjetno rečeno, manje sportove. Pitanje košarke i Alkara tada je bilo gledano kroz prizmu gradnje nove škole na Pazaru i njoj pripadajuće dvorane za košarku s 1000 sjedećih mjesta i to u košarkaškim gabaritima, nešto slično Gripama. Kako je to završilo – znamo. Nećemo se vraćati na tu temu.

Može li se nova dvorana dograditi s teleskopskim tribinama pitanje je svih pitanja. Jedni navode da može, a drugi da ne. Naime, sporan je prostor na koji bi se takve tribine montirale, a takve tribine zahtijevaju određen fiksni prostor koji se nalazi iza rukometnih golova. Znači, ima li dovoljno prostora od pozadinske konstrukcije rukometnog gola na koji se vješa mreža i zida same dvorane? Odgovor je – nema! Nema zato što takva konstrukcija traži 120 centimetara fiksnog prostora koji u ovom slučaju ne postoji. Alkar u njoj, izuzev prijateljskih utakmice, jednostavno ne može igrati. Propozicije na najviši rang natjecanja nalažu 800 sjedećih mjesta i tu priča završava.

Pitanje drugo! – Je li nova dvorana dobro projektno osmišljena?

Iako sada zadiremo u posao projektiranja, što nam je većini strano, teško je ne uočiti neke nevjerojatne propuste, da ne kažemo gluposti, koje su mogle biti lako ispravljene i ništa to ne bi dodatno koštalo.

Prva stvar koja upada u oko je pozicija semafora koji je postavljen nasuprot gledalištu i to jasno uvjetuje da se natjecatelji, zapisnički stol i svi ostali iz službenog zapisnika izmjeste ispred jedine tribine. To za sobom vuče i još neke mjere osiguranja što se tiče gostujućih ekipa/momčadi u vidu potrebe postavljanja čvrste zaštite od eventualnih “neugodnosti”. Nije da prizivamo vraga, ali propozicije to jasno naglašavaju.

Druga stvar vezana uz semafor je njegovo pozicioniranje i pritom ne mislimo na ovo gore navedeno. Naime, semafor je postavljen na oko 3,5 visine i nezaštićen je od udaraca loptom. E sada vi zamislite malonogometaše i odbojkašice i ostale kad loptom “zveknu” u osjetljivu stvar kao što je semafor. Ponavljamo, nezaštićen od svega toga. Isto tako vrlo “škrto” su zaštićene sijalice na istom tom zidu, ali ajde barem nešto jesu.

Treća stvar je gotovo nevjerojatna blizina rukometnih crta i zida na kojem se uz semafor nalazi i drvena rešetkasta konstrukcija namijenjena raznim drugim vježbama. Opet se čudimo, je li taj netko tko to osmišljavao računao na činjenicu da će u toj istoj dvorani igrati i primjerice rukometaši od kakvih dva metra i preko 100 kila i da je taj sport toliko dinamičan i da tu postoje određena guranja, trčanja i padanja i da tu jednostavno nema dovoljno “tampon” zone.

Pitanje treće! Okoliš i popratni sadržaji?

Iz aviona je vidljivo, doslovno, da tu još treba dosta posla da bi kompletan projekt bio zaključen. Koševi na igralištu postavljeni su u subotu, potrebne su još i mreže za golove, ali to je, kako doznajemo, pitanje dana, jer sve to je već unutar dvorane i u posjedu.

Predviđeno je i dječje igralište s toboganima, ljuljačkama i sličnim sadržajem, a za sve to sredstva su osigurana i to je najbitnije. Bit će potrebno i da se hortikulturno urede zemljane površine, a to valjda ne iziskuje previše niti novca niti vremena.

Još jedan dodatak ovoj dvorani je i ugostiteljski objekt za koji je raspisan poziv i to je stvar koja zahtjeva određene procedure i određeno vrijeme i koja, važno za naglasiti, nikako nije mogla biti učinjena ranije, ne prije zaključenog tehničkog pregleda.

Pitanje četvrto – stara dvorana! Što i kako s njom?

Inače, da dodamo svemu ovom još nešto vezano uz Alkar i nastupe u HT Premijer ligi. Hrvatski košarkaški savez je bio u tehničkom “obilasku” i jasno je dao uvjetnu dozvolu tek do 12. mjeseca. Naravno, ne sumnjamo da će se ta odluka prolongirati do kraja natjecateljske godine, pogotovo što je Županija već obećala dio sredstava za obnovu, a dio bi se mogao i trebao tražiti od resornog Ministarstva te na kraju i od samog Grada Sinja.

Da bi ta dvorana bila energetski učinkovita, da bi imala topli ulaz, da bi se promijenio parket, uredili sanitarni čvorovi i napravile funkcionalnije tribine, trebalo i oko tri milijuna kuna. A na kraju krajeva, u staru dvoranu moguće se postaviti teleskopske tribine kakve god hoćete i to bi dodatno koštalo, opet kažemo oko milijun kuna. Ključno je da Grad iskoristi trenutnu zainteresiranost Županije, da inicijativa krene iz Sinja, a potom do viših instanci te u konačnici i fondova Europske unije. Rješenja ima i tu su, samo se treba potruditi i dati nekakav početni impuls.

Na kraju, ovaj osvrt nije protiv dvorane i to je jasno kao dan. Dvorana je potrebna i da ima još jedna takva ne bi bila viška. Ovim su riješene mnoge brige, riješeni su problemi termina, stvoreni su preduvjeti za kvalitetniji rad s mladima i kudikamo profesionalniji pristup samom sportu. Ali da je mogla biti i svrsishodnija, mogla je. Sve izneseno su činjenice koje su podložne raspravi, netko će se složiti, netko će se naći prozvan, ali nekom će se i otvoriti oči.