Sinj (2): PREDZIĐE KRŠĆANSTVA

SINJ (2)

ANTEMURALE CHRISTIANITATIS (PREDZIĐE KRŠĆANSTVA)

Bosna šaptom pade 1463. godine. Hrvatska je na redu i 400 godina neće imati mira. Hrvatsko plemstvo izgibe na Krbavskom polju. Bitke i ratovi su jedina sila što oblikuje život hrvatskog puka na ovim prostorima. Po njoj topovi razaraju tvrđave, sablje odsijecaju glave, vatra guta sela i gradove. Pod okriljem habsburškog orla, mletačkog lava i polumjeseca razara se duhovno i kulturno jedinstvo hrvatskog naroda. Na našim  prostorima stalan je samo danak u krvi ili robovanju.

Turci sve više napreduju i osvajaju u Bosni. Godine 1463. preko Prologa upadaju u Cetinu te robe, pale i ubijaju. Ban Pavao Špirančić, na brzinu skupi nešto vojske i noću požuri u planinski klanac, kuda su se Turci trebali vratiti u želji da ih iznenadi i potuče. Kad je stigao Turci su već zaposjeli klanac. Zametnu se ljuta bitka. Mladi Cetinjani, malobrojni i slabo opremljeni podlegoše daleko brojnijem i opremljenijem neprijatelju. Većina izginu, a ostatak odvedoše u roblje, među njima i samog bana Pavla.

Iz pisma pape Inocenta VIII. od 23. svibnja 1492. godine doznajemo da je od turske ruke stradala crkva svete Marije pod Sinjem pa papa moli vjernike da svojim milodarima što prije poprave i osposobe crkvu.  

Čuli smo, veli papa, da su bezbožni Turci, dušmani kršćanske vjere, porušili i gotovo razvalili crkvu Blažene Marije izvan bedema grada Vsinja, pa joj treba ne maloga popravka. (S. Petrov, nav. dj. str. 10).

Jedan dio novca išao je za popravak crkve, a drugi se dade knezu Žarku Dražojeviću za popravak tvrđave Nutjak.

Knez Žarko, veliki junak i moćan knez, rodom iz Poljica. Preko trideset i pet godina stoji na braniku svoje kneževini, zadajući ljute jade Turcima. Braneći Sinjski i Cetinski kraj, pogiba s mačem u ruci 15. siječnja 1508. godine. Ovaj velikan hrvatskog naroda zaslužuje spomenik u Sinju, nadam se, da će se to i dogoditi.

Fra Stanko Petrov veli:

Poslije Žarkove smrti život Cetine i Sinja bio je više umiranje nego življenje. Novi sultan Selim I., a još više njegov sin Sulejman II. donijeli su hrvatskim zemljama pravi rasap. Tu ti teče krv na potoke, odvodi se roblje na tisuće, ubija se, plijeni, ruši i pali, a prestravljeni narod bježi glavom bez obzira. Crkve i samostani, stari gradovi i varoši – sve su to gomile razvalina. (nav. dj. str. 11). 

Teško je zamisliti, kako je bilo hrvatskom puku Sinja i Cetine u ovim groznim vremenima. Bježalo se prema moru, bježalo se i skrivalo gdje god se pružila prilika.

Turci sve češće i sve žešće napadaju, ubijaju, robe i pale. Godine 1536. Sinj, kako vele mnogi povjesničari, konačno pada u turske ruke i oni će njime vladati do 1686. godine.

Kako se to dogodilo? Legenda kaže da je te 1536. godine Sinjem zapovijedao neki Ivan Bilić. O njemu se ne zna puno osim što ga svi nazivaju kukavicom, izdajicom i prodanom dušom. Za novac predade svoj narod, svoj grad, tvrđavu slavnih knezova Svačića, Šubića, Nelipića… Tako, nakon dugog krvarenja, pade Sinj i Cetina.

Za osmanlijske okupacije su srušeni i Crkva svete Marije i franjevački samostan. Jedan dio franjevaca odlazi na Trsat, ponijevši sa sobom spise, knjige i ostale dragocjenosti. Drugi dio bježi u Ramu, u Bosni, te odatle obilazi, koliko su prilike dopuštale, vjernički puk u Cetini. U Ramu donose i sliku Majke od Milosti. Tu će je čuvati i štovati, a kad se Sinj oslobodi, vratit će se i Ona će postati Čudotvorna Gospa Sinjska.

Fra Mirko Marić

(Nastavlja se)