83 godine zajedničkog života Ivana i Anke Batalić

Kada se za čovjeka kaže da je navršio 83 godine, narod često zna reći ‘lipe su to godine, pojio je on svoj kruv’. A kada se kaže da je netko toliko godina proveo u braku, ljudi obično ostanu u čudu, bez teksta. Jedna takva priča odvela nas je do vrličkog kraja, točnije do sela Maovice…

U ovom pitomom selu, smještenom na 650 metara nadmorske visine, na visoravni planine Svilaje, trenutno živi nešto manje od 500 stanovnika. Najstariji među njima su bračni par Ivan i Anka Batalić iz Gornjih Maovica. Ova godina gospodnja Ivanu je donijela 101, a njegovoj životnoj suputnici Anki ravnih 100 godina života. Ima u ovoj Lijepoj našoj mnogo onih koji su zakoračili u drugo stoljeće života, ali rijetki su oni koji su svoj bračni zavjet dali prije više od osam desetljeća.

Prvih dana 31. godine prošlog stoljeća, u crkvi svetog Jure u svojim Maovicama svečano su na olatru izrekli svoju bračnu obvezu, da će se voljeti i poštivati dok ih Svevišnji ne pozove s ovoga svijeta. I tako godinu po godinu, uz sve životne nevolje dogurali su, evo još malo, do 83. godine zajedništva.

Čitav život proveli su u miru i ljubavi, ne odlazeći iz Maovica. Podizali su djecu, čuvali stoku po Svilaji i obrađivali zemlju. I danas, kada život čini svoje i kada je duboka starost odavno na njihovoj adresi, a bolest ozbiljno ugrozila njihovo zdravlje, supružnici su spremni sjetiti se svega što su prošli. Uvjek počinju o ljubavi.

‘Kako san je zavolio? Na Svilaji, di smo čuvali blago. Ja san je ukra i doveo kući. Bilo je poslin svašta, tili su je njezini vratit, a ja nisan da, branio san je i kuburon’, prisjeća se šjor Ivan i s osmjehom pogledava na svoju Anku, dok ona jedva čeka da pripovjedi svoju istinu.

‘Je, on mene nije da, a nisan ni ja od njega tila otić. po mene su došli braća i ćaća da me vrate, ali kako došli tako otišli’, veselo nadopunjuje svog Ivana starica Anka.

Anka je rodila desetero djece, od kojih je troje umrlo od dječjih bolesti. Najstarije sad ima 80, a najmlađe 58 godina. Tu je brojna familija,unučad, praunučad, a postali su i šukundid i šukunbaba. Međutim, nitko od njihovih potomaka nije ostao na Maovicama.

‘Sve ti je moj sinko otišlo, ima ih i u Njemačkoj, Makedoniji, Belgiji, po Slavoniji, u Omišu… Otišli su za svojin životon, a nas dvoje se čuvamo i pazimo i doživili smo ovo što smo doživili’, kazuje nam Ivan.

‘Dođu ćer i ostali kad mogu. Stignu nam pomoć idruge žene, jer smo stari i ne možemo sada ništa, a triba skuvat, očistiti i spremiti’, nadovezuje se Anka.

Buran je i bremenit bio njihov život. Nije bilo lako odgojiti djecu, zarađivati za hranu, trebalo je preživjeti ove puste godine.

‘Ratovi, neimaština, svakojake države – od Austrougarske, pa onda kraljeve, pa Titove i ove naše Hrvatske. Sve je to nas zadesilo.Ratovi su nas umeli. Minjale se vojske svakojake. Najteže je bilo 42. i 43., za vrime onog rata, i sada kad su četnici opet došli morali smo bižat. Išli smo dici u Omiš di imaju kuću’, bez zastajanja nam kazuje Ivan.

Na priču se odmah nadovezuje Anka.

‘Taj odlazak u Omiš nam je teško pa. Porušilo nan i zapalilo sve. Sedan godina smo bili kod dice i jedva smo dočekali da se vratimo na Maovice, jerbo ovo je meni i njemu sve. Najviše nan je ža šta su nan u kući sve uspomene na naš život zapaljene.’

Malo po malo razvila se i proširila njihova priča o zajedničkom životu. Dolazeći u Maovice i pitajući gdje je kuća Batalića, saznali smo da su uvijek dok su mogli imali puno stoke, posebno ovaca. Svilaja je bila njihov dom, kao i mnogima iz ovoga kraja. Međutim, saznali smo i kako je Ivan poznat i po drugim stvarima.

‘Čuvajući blago u Svilaji, kod kuće i di se god pivalo i plesalo, nisan se odvaja od dipala i gusala, jer tako se živilo’, ponosno ističe Ivan, naglašavajući kako su mu najdraže pjesme o Senjaninu Ivanu i ajduku Andrijici Šimiću.

Godine čine svoje, a šjora Anka nam tihim glasom kazuje kako više nisu u stanju ni hranu spremati.

‘Ja već skoro desetak godina ništa i ne vidim, a on je zalega za krevet ima skoro godina dana. Godine su tu, dokle Bog bude tio bit ćemo tu, a poslin gori k njemu. Sada ćer dođe i druga žena,j er ima posla oko nas’, kazuje nam Anka.

Vrijeme našeg druženja i ugodnog razgovora s Ivanom i Ankom došlo je svome kraju.Trebalo je napraviti i fotografiju, kako bi čitatelji ovog teksta mogli i vidjeti tko su ljudi koji će uskoro napuniti 83 godine zajedničkog života. Šjor Ivan se malo pridigao na svom krevetu, a njegova Anka stalno je bila uz svoju vječnu ljubav. U trenutku fotografiranja svom je Ivanu tiho rekla ‘zagrli me da bolje ispanemo na slici’…