Oša je naš šjor Joko…

S ovozemnog, sinjajući na onaj drugi svit otišao je najbolji sinjač emisije Hit radija Sinjanje, 88-godišnji Sinjanin Josip Joko Mandić.

Koliko je samo na karti zapisao starih sinjskih riči i onda bi s noge na nogu, uz pomoć baguline, do Radija iste te riči donosio da se objave u Sinjanju. Ritko je koja emisija prošla, a da se ne bi šjor Joko javio i kaza poneku domaću sinjsku rič. Puno je puta znao kazati kako ga je Sinjanje vratilo u mladenačke dane, kada su se u svakodnevnoj komunikaciji koristile stare riči koje se zapisuju u Sinanju. I tako godinu za godinom, svakoga utorka… prva, nakon toga druga knjiga sa priko sedam iljada riči, riceta, poslovica, izreka na domaći sinjski način i eto Sinjanja – kultna emisija i knjiga. Najuporniji i najmarljiviji sakupljači zaboravljenih riči Marinka, Dražan, Tonći i naravno šjor Joko zaslužiše završnu trku Sinjanja, kao slušatelji emisije s najviše pogodaka. U tom pripetavanju nakon riči: arambaša, rađipet, krnjolac, gvantjera i prdac, presudno je bilo kazati gaste, a to je pogodio upravo Josip Joko Mandić i tako se okitio titulom najbolji sinjski sinjač. Nakon što je visoko podigao pobjednički pehar kratko je kazao:

‘Prvo i prvo, ja san mislio da ću bit zadnji, a ispa prvi. To san se iznenadio. Kažem, bula ne radi ka šta radi u mlađi, ima san sriću’.

U sjećanje na najboljeg sinjača vratimo se na početak životne priče, započete prije skoro devet desetljeća u Sinju. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje završio je u Sinju, a ekonomsko u Splitu. Siverić, sjeverno od Drniša, mjesto je njegovog prvog rada, i to u rudniku. Nisu mu rudarska lopata, mašklin i drugi alati bili u popisu zaduženja, nego lapeš i karta – vodio je rudarsku blagajnu. Nakon toga, slijedi novi rudnik – sinjska Ruduša, gdje je obavljao iste poslove. Ponajviše radnog vijeka proveo je u banci, i to na poslovima bankovnog činovnika, gdje se zadržao sve do mirovine.

Međutim, nije on nikada mirovao. Volio je pisati, na sebi svojstven način, pa je tako u rubrici Žalac pisao u ondašnjem Vjesniku Cetinske krajine. Davne 1976. godine napisao je zanimljivu knjigu o Sinjskoj alki. Teme ove viteške igre njegova su stalna ljubav i inspiracija, nekada je bio u Viteškom alkarskom društvu, a ove godine želio je na papir staviti sve o Svečanoj Sinjskoj alki u Vukovaru i slavodobitniku Anti Zorici. Skoro je sve zgotovio, napisao i pripremio da ona ugleda svjetlo dana, ali nažalost nije dočekao objavu. Pozvali ga rajski sinjači da im se pridruži gori u njihovim emisijama.

Pisao je šjor Joko i o šaljivim i manje šaljivim temama. Sinjski krnjeval posebni je dio života šjor Joke, jer on je autor brojnih presuda po kojima bi krnje skončavale na sinjskoj Pijaci. Kada se ne bi pisalo o svemu i svačemu, pronašao bi Joko neke druge razonode, a jedna od njih je i radio-amaterska aktivnost, skoro do početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Volio je i njegovao baštinu, kulturu i povijest svoga kraja, ponajprije djelujući u sinjskom Ogranku Matice hrvatske.

Otišao je šjor Joko na onaj svit sinjati, bilježiti neke druge riči, a ovdje svima nama ostaje zadovoljstvo kako smo ga poznavali kao najboljeg sinjskoga sinjača. Posljednji ispraćaj šjor Josipa Joke Mandića biti će danas u 15 sati na groblju Svetog Frane u Sinju.