Jure Marasović: Velike vode Cetine i događanja uz nju

Jure Marasović iz Brnaza poslao nam je još jedan svoj tekst, pod nazivom ‘Velike vode Cetine i događanja uz nju’, koji je prije 20-ak godina objavljen u stručnom časopisu ‘Vodoprivreda’.

Cetina izvire i ključa cijelim zapadnim i sjevernim rubom Cetinsko-paškoga polja. Kako joj je tu tijesno, ona pišti, izbija i nizvodno na pukotinama i dragama, kroz crljenicu, žal i dolomite, u pojatama, na oranicama, iz konoba i prizemnih komina, sa svih strana. Količina vode brzo se prikuplja i povećava. Tko bi znao na koliko mjesta ispod sporotihog ili brzačko-riječnoga vodnog ogledala ponire ili izbija!? I Raba maljkovska pretvorila se u rijeku i potopila Maljkovsko polje ispod Svilaje.

Dojmljivo bi bilo oglasiti Erinim onosvjetskim jezikom te zvukove vode ispod Dinare do Sv. Spasa, niz livade, kroz paškopoljske šibike, preko balačkih barijera do mamutske snage Peruće i Zadvarja! Kakav bi to bio orkestar bubnjarskog tutnja, otegnuti pisak violina, skladna mekoća i harmonija flauta i klarineta. Odavno slivlje Cetine nije tako jako vrilo kao za nedavnih kiša i poplava. Može se zamisliti kako je to izgledalo po velikim i dugotrajnim ranoproljetnim kišama i južinama do 13 stupnjeva C i snježnom talogu debljine do dva metra na planinskim prostorima sliva Cetine, površine nekoliko desetaka tisuća hektara.

Uobičajeno je uprizorenje Cetinsko-paškog polja gdje sve vrije i huči, a polje pretvoreno u plitko jezero površine oko dva četvorna kilometra. Na čitavoj krškoj površini sliva nastaloj na zaravnima i u dolcima deseci malenih jezera će za nekoliko dana ili tjedana presušiti. Neobično je vidjeti Ježevićko Suvopolje, površine 100-tinjak hektara, čija se cjelokupna površina pretvorila u nijansirano pokretno vodeno ogledalo neba, tekući od Dinare prema Cetini. Bezbroj malenih vrulja na strništu Suvopolja pulsiralo je i opasno propadalo, kao u živi pijesak. Na tom blago nagnutom žalu i kamenu trava i raslinje veoma su škrti, polupustinjski, i od djelovanja bure nagnuti prema jugu. S obzirom na takve vodonosne slojeve, teško je sa sigurnošću tvrditi što i gdje ponire i ponovno izvire, a što dolazi iz vrulja izravno sa gornjega horizonta i planine. Nizvodno od lučnoga kamenog mosta Balek, jedan kilometar prema Cetini udaljenoj oko 500 m od ceste Vrlika-Bitelić, teklo je do 2 m3/s. Tu božansku simfoniju svjetla i vode strašno unakaze izrovašena pozajmišta žala, mjestimično pretvoreni u jezerca ukrašena stotinama prostornih metara smeća svake vrste.

U malenu zaljevu Peruće, otprilike na položaju potopljene dragovićke crkve, na dubini od desetak metara i s udaljenosti jedan kilometar vidi se jaka vrulja. Nakon 300 m toka, snaga od 200-tinjak m3/s vode iz Peruće jednostavno pomete obilnu vrulju bitelićkog izvorišta i crpilišta Šilovku. Sjedinjujući se i razlijevajući u širinu Hrvatačko-jasenskog polja, jedva se primjećuje matica rijeke. I unatoč velikim bočnim udarima s lijeve strane Suhog, Malog i Velikog Rumina, i Malina voda ostaje smirena u ravnici. Mnogi prolazi i ceste otišli su u vodu, prema jedva vidljivim ogradama i potopljenim mostovima.

Nažalost, najčešće odmah iza kiša dođe bura. Takve bure su štetne za bilje, a obično traju toliko da posuše i više vlage nego što je netom palo. Nakon bure, zemlja popuca a polomljene biljke napadaju štetnici. To je obilježje svih primorskih i dinarskih prostora koji su pod utjecajem bure. Ovdje na bitelićkoj Ponikvi to se razorno odrazi nakon poplave i trajanja bure 40-ak sati. Vodeno ogledalo s valovima do 40 centimetara ubrzo kroz ponore isteče u podzemlje i ruminske izvore. Bitelićka Ponikva je zanimljivi kraški prostor, gdje se na ulegnuću (depresiji) površine do 2 km2 nalazi i jaki, povremeni izvor (estavela), kao i jezero, te ponori kroz koje voda brzo isteče u obližnju ruminsku klisuru.

Ponori su ozbiljno ugroženi naplavinama smeća. Tko zna što će biti ako budu i kad budu začepljeni. Hrvatačko-jasensko polje je zbog velike ravnine, niskih obala, sporog otjecanja i neizvedene hidromelioracije dulje pokriveno vodom. Veći dio površine tog polja je sjenokoša. Cetina teče sjeveroistočnim rubom ispod sela Rumina, Bajagića i Obrovca. S desne strane, kroz sredinu Hrvatačko-jasenskog polja Cetina prima rječicu Vojskavu i veliku bujicu Sutinu. Sada sve te vode sjedinjene i stisnute ispod obrovačkoga cestovnog mosta tiskaju se u Sinjsko polje.

Oko 300 metara nizvodno od mosta, Cetina prima obilne vode Kosinca, najkraće rječice u slivu. Kosinac je poznato sinjsko vodocrpilište, dužina mu je oko 350 m od izvora do ušća. Kakve su to bile slike bujica u trenutku izbacivanja najvećih količina vode na površinu i u korita! Upitno je što bi se dogodilo s hidromelioracijskim sustavom Sinjskoga polja da su bujice Drežnica s Kamešnice, Budimirov potok s Visoke, te Radanova, Soldina i Raba (Peruća draga) sa Svilaje tekle s mogućim količinama prolomske vode. Ušća svih nabrojenih bujica su nizvodno od brane Peruća.

Dotokom velikih količina vode iz područja izvorišta Rude, Graba i Vedrina-Strmendolca, bitno pojačanih s desecima estavela s ušćem neposredno uzvodno od Trilja, Cetina je narasla na više od 650 m3/s. Šetnice obale kroz Trilj bile su potopljene. Nakon ulaska u tjesnac, šteta od velikih voda bilo je u Omišu te na objektima i prostorima uza samu obalu i nižim dijelovima. Bili su ugroženi i mostovi: Čikotina lađa, Pavića most…

Hidromelioracijski sustav Sinjskoga polja

Sve poljske površine na slivu Cetine od izvora do ušća nikada nisu hidromelioracijski uređivane, osim nužnih održavanja i čišćenja zatečenog stanja. I Sinjsko polje je do 50-ih godina 20. st. bilo za većih kiša jezero. Poznato je da se za velikih voda išlo lađom od Otoka do Brnaza i slično. Zbog takvog ujezerenog stanja doline Cetine u Sinjskome polju nema nikakvih tragova natapno-odvodnih zahvata. Iako su veliki zahvati izvedeni od tih poratnih godina do današnjeg dana, težnji i  preteča hidromelioracije bilo je i u prošlosti. U tjesnacu rijeke nizvodno od Trilja 1937. godine prokopano je korito i razina vode u Sinjskome polju spuštena je za oko 1,5 m. Za vrijeme kratke francuske okupacije Ilirije prokopano je novo korito Rude, Voša, dužine oko kilometra, ali nije dovršeno. Sustavnim otvaranjem radova na prokopu Sinjskoga polja uočilo se postojanje velikih sojeničkih naselja koje pred stručnjake stavlja bezbroj pitanja i teza za odgovor o društvenim sadržajima toga doba. Dio takvih nalazišta uništen je za vrijeme hidromelioracijskih radova od 1950. do 1980. godine. Glavnina uništavanja posljedica je vremena i ljudskog djelovanja. Isto se zbivalo i s rimskim, hrvatskim i raznim drugim stečevinama kroz stoljeća. I možemo samo ponoviti onu gardunsku:”Pisma razna, stara i nova, ljudske sjenke i tako u nedogled carstva stara obaraju i nova stvaraju prolazna.

Zahvat hidromelioracijskog sustava možemo podijeliti u tri dijela, i to:

1. Nakon II. svj. rata, s promjenama i smirivanjem društveno-političkih prilika otpočeo je sustavni raspored i plodoredno okrupnjavanje usitnjenih čestica te proboj i uređenje riječnih meandara i korita. Istodobno je izvršen raspored i izvedena osnovna kanalska i putna mreža te su zasađene topole za vjetrobrane. Usporedno s tim radovima izvodili su se propusti, mostovi, sifoni, ustave i druge instalacije. Niveliralo se zemljište od viška iskopa i izvodili nužni nasipi. Radovi su se obavljali većim dijelom ručno i s malo mehanizacije, a kako su rokovi tražili brzinu, radilo se u svim uvjetima – meteorološkim, geološkim, hidrološkim i sociološki neshvatljivim u svakom trenutku. Radovi u ovom prvom dijelu bili su najteži i najzahtjevniji, a glavninu su izvodile tzv. radne brigade. Stručniji dio zahvata izvodila je hidro-građevinski osposobljena radna snaga i mehanizacija. Taj dio aktivnosti odvijao se od 1949. pa do 60-ih g. Za današnje je pojmove nezamisliv i neshvatljiv način poljoprivredne organizacije i proizvodnje. Osnivaju se zadruge na prostoru cijeloga polja kao što su: SRZ*3 Visoka, Sinj (Tripaluša), SRZ Zagora, Čitluk i seljačke radne zadruge svih okolnih sela koja su težila Sinjskome polju. U poljoprivrednu djelatnost upuštala su se i neka poduzeća i ustanove: Lavčević, Brodogradilište, Ratna mornarica Split. Sve se to radilo i poduzimalo zbog gladi i siromaštva, obilja vode i zemlje u Sinjskome polju, ali i političke orijentacije ondašnje nove države u tom trenutku. Daljnjim društvenim razvojem zemlje, odnosno pojavom i odbacivanjem “rezolucije Informbiroa”, sve se kolektive i seljačke radne zadruge 1953. god. ukidaju. Pokus za zadrugama (kolektivama) od 1946. do 1953. g. bio je kratak i neuspješan. Iako je zadrugarstvo dobar i koristan oblik suradnje u životu, u najnovijoj hrvatskoj povijesti je odbačen. Odbačen je zbog “gumenih” predumišljaja o težećoj pripadnosti društvenom uređenju bivše države. Inače zadrugarstvo u mihrvatskoj uspješno datira oko 180 godina u prošlost. Donekle uspješnu i neprekinutu proizvodnju nastavili su PK Trnovača*4, Sinj i PZ Trilj. Privatni je sektor sporije i opreznije ulazio u zahvate s novim kulturama. Osim njegovanja još tradicionalnih sjenokoša, novi je uzgoj bio isključivo kukuruz, pšenica, ječam i neznatne količine nekih vrsta povrća. Bilo je tu i katastrofalnih pamučnih, duhanskih i vinogradarsko-bademskih promašaja. Poznati su pokusi i neuspjesi u još nekim kulturama, kao sadnja duda za uzgoj svilca, te uzgoj lješnjaka, krušaka i oraha. Neopisane su cijele legende kubikaša u prokopima stotina tisuća prostornih metara zemlje Sinjskog polja, u blatu, na buri, u dubini i do 10 m. Ranojutarnja i večernja pješačenja i suvremenija bicikliranja bili su jedina veza za posao s udaljenostima i do 20 km. Desecima godina prepričavanih rijetkih trenutaka sitosti, susreta s vukovima i svih vrsta nedaća, ali veselim težačkim životom viđenjem sretnijeg trenutka i cilja. Velik je to uspjeh ako ove bliske i istinske, još djelomično žive legende postanu dojmljivije od mutno-povijesnih crnih mačaka, vilenjaka i “moga čaporsko-gardunskog grofa Conte Marijoga”.

2. U drugom dijelu izvodio se ostatak radova, ali i već potrebno preuređenje zatečenog stanja – mnogo bolje i svrhovitije. Neki od većih zahvata su produbljenje i povećanje presjeka GOK-a*6, crpilišta Trilj i Vedrine, sifoni… U tom dijelu više nije bilo ni traga tzv. udarničkih radnih brigada i akcija. Svi ti radovi iz drugog dijela izvođeni su od 60-ih pa do 1990. g. Činjenica je da su nakon prvog zahvata oko 70-ih godina i prvih sjetvi počeli do izražaja dolaziti dobri i loši prinosi u poljoprivredi. U tom su se razdoblju postizali dobri uspjesi u kukuruzu, ječmu i pšenici te u nekim povrtlarskim kulturama. Krmo bilje (sjenokoša) bilo je također zavidno iskorištavano. S razvojem i unapređenjem poljoprivredne proizvodnje javila se potreba za neizbježnim usavršavanjem djelotvornosti hidromelioracijskog sustava.

3. Nakon zahvata prve i dijela druge faze sedamdesetih godina te prvih spoznaja o dobrim i lošim prinosima raznih kultura, bila je potrebna temeljita analiza stanja cjelokupnog hidromelioracijskog zahvata Sinjskog polja. Na to je bitno utjecala činjenica da je uzvodno od Sinjskoga polja ujezereno oko 1350000000 m3 vode. I svi ostali činitelji: promet, turizam i vodoopskrba išli su tomu u prilog. Samo se jedan činitelj nije podudarao s cjelokupnom aktivnošću; narušavanje prirodne ravnoteže okoliša. Uglavnom, ondašnje su vlasti 1980. g. naručile temeljitu studiju hidromelioracijskog sustava Sinjskog polja. Uz goleme napore entuzijasta i pokretača, cjelokupan projekt nije dao zamišljene rezultate i uspjehe. Bitni razlog tomu je opće omalovažavanje poljoprivrede i uništavanje sela i težaka uvjetovano općim promjenama prilika u Europi i svijetu. Nije to samo stvar prošle socijalističke države, već i pretprošle kapitalističke, feudalne i svih kroz povijest. Nažalost i današnje naše demokratske, što je i najgore. Očekujući istinsko i pravo, dogodilo se isto, kao da se povijest ponavlja. Osim mjestimičnih uspjeha u povrtlarstvu, polje postaje ružno smetlište. Zašikarene panjeve opljačkanih i uništenih vjetrobrana, uboge plantaže češljugovine, rogoza, ženetrge i svega domaćeg autohtonog raslinja zahvatila je ambrozija. Ambrozija! Kojeg li nebeskog pojma u tom tuđem imenu, kojeg li bezmirisnog osmijeha i tišine u osvajanju naših njiva, zaoraka i priložina. Uopće, nestaje smilja, kupine, višnje. A pčele? Sve će postati izlišno dok halabukači urnebesno šakama tuku po prsima, jalovo i beskrajno jadikujući o trošku poreznih obveznika. Možda takvi nisu toga ni svjesni, ali tko će znati u ovakvim odnosima je li uopće svrhovito o tome govoriti. Unatoč velikim brzim meteorološkim krajnostima, nije moguće da taj prostor nije nizašto. Te se krajnosti kreću od višemjesečnih suša do višednevnih kiša (100 mm na 10 sati) te godišnjih temperaturnih raspona od -20 do +40oC i dnevnih zimskih od -7 do +12oC. Uređene plohe hidromelioracijskog sustava Sinjskoga polja bile su određene vjetrozaštitnim pojasom visine do 25 m, te kanalskom i putnom mrežom.

Uloga tog pojasa bila je itekako važna u razbijanju snage vjetra za vrijeme suša i uzoranih površina. Stasiti vjetrobrani topola u proteklih 15 godina temeljito su uništeni. Sva je sreća da je u ovome ratnom i poratnome razdoblju cijeli prostor zakorovljen pa nema odnosa zemlje do desetak kilometara udaljenog Mosora, kao u prijeratnom vremenu. U tom je razdoblju (1964.-1990. g.) za velikih i dužih bura zemljana zavjesa dužine polja i visine nekoliko stotina metara putovala i završavala na mosorskome grebenu. Eolsko razaranje tolike je snage da bi neki kanali do vrha bili zatrpani zemljom. Istina je da je bura velika nedaća Sinjskoga polja, ali nakon takvih stvorenih hidromelioracijskih uvjeta ne mora biti smetlište i zakorovljeno. Uza sve to možda bi Sinjsko polje bilo Misir kad bi, što kaže stara izreka, mi bili svr, sebe. Porječje Cetine sa Sinjskim poljem glavna je poljoprivredna okosnica Splitsko-dalmatinske županije. Uz kanalsku mrežu, propuste, putove i nekadašnje vjetrobrane, postoje dva crpilišta za izbacivanje unutarnje vode iz sustava u korito rijeka Rude i Cetine, količine 9,40 + 10,88 m3/s. U proljeće 2004. g. za takvih poplava sve unutarnje površine sustava bile su suhe. Takvim golemim blagodatima, bogomdanim i ljudskom rukom izgrađenim, suprotstavio se isti onaj čovjek za kojega je to napravljeno. Zakorovljenim, nepoznatim i zanemarim gospodarskim ciljevima društva, potpunom nerasporedu plodoreda, kaotičnom odlaganju smeća, rušenju i lomljenju bilja i instalacija, kao i uništavanju životinjskog svijeta, za sada cijelom tom prostoru daju jači pečat od blagodati. Eto, to neka prouče sociolozi. Tko lomi sadnice hrastova, johe, jasena, budućih vjetrobrana, zašto i za koga? Zašto se bezdušno provaljuje u pokretne i nepokretne objekte? Tko otpiljuje mostovne ograde i uništava ustave i rešetke? Uostalom, kakve su to poganske spodobe koje tako postupaju i čiji smo mi sada? Ali zapravo cijelu hidromelioraciju možemo svesti pod jednu misao. Sve hidromelioracijske kulture kroz ljudsku povijest, pa i još postojeće uboge i zaostale na brdskim ržištima, strogo poštuju sustav plodoreda uvjetovan potrebama opstanka, pedologijom, hidrologijom, stočarskim potrebama, imovinsko-pravnim odnosima i svim ostalim važnim do trenutka ubiranja plodova. U ovom sustavu to ne vrijedi jer u istom trenutku na čestici od desetak hektara visinske razlike do 20 cm, vodu ustavom treba dignuti metar, (natapanje kukuruza) ili spustiti isto toliko za kosidbu pšenice ili ječma, nekad i pod prijetnjom sile. Ima čestica užih i od 5 m. Zbog svega prije spomenutog, hidromelioracijski sustav Sinjskoga polja postaje prilično bezvrijedan. I tako, cetinske vode napuštaju Sinjsko polje i teku prema svojoj svjetloj točki – proizvodnji električne energije na hidroelektranama Džalo, Zakučac i Zadvarje (potencijalno i Prančevići, Tisne stine i možda još jače Zadvarje). Hidromelioracijski sustav Sinjskoga polja kao zamisao, izvedba i održavanje velik je zahvat za ovaj kraj. U proteklih 60 godina naraštaji – od projektanata do posljednjeg kopača, ostavili su tragove vrijedne spomena. Ali to bi trebala biti već povijesna stvar jednog šireg i sveobuhvatnijeg rada. Kako je čovjek mjera svega, zanimljivo bi bilo spomenuti one koji su najodgovornije  i najdojmljivije tu radili i živjeli.

Energetski sustav Cetine

Nakon tolikih zamišljenih i ostvarenih projektnih, diplomskih i inih radova teško je reći nešto novo o skladu Cetine između energetike i ostalih djelatnosti na njoj. Ipak, Cetina je u središnjem dinarskom prostoru energetski relativno najjača rijeka – od Drave do Jadranskoga mora. Na tome području izvedeni su poznati tuneli i strojarnice. Zbog tolikih zahvata na prostoru od oko 4000 km2, mogu se očekivati izučavanja njihovih posljedica. Gledajući ranoproljetne cetinske poplave velikih razmjera iz 2004. g. (sa povratnim razdobljem 50 godina), tek sada spoznajemo veličini i snagu iskorištenog i još neiskorištenoga vodnog potencijala. Energetska snaga Cetine važna je za dinarsko-jadranski prostor, a i cijelu Hrvatsku. Da bismo izrazili energetsku snagu i kompleksnost sliva Cetine, navest ćemo neke veličine koje su se ostvarile od prvih početaka gradnje do danas.

Kako je već spomenuto, na cijelom slivu Cetine, u dvije veće i nekoliko manjih akumulacija ujezereno je 1350 milijuna m3. vode. Još otprilike toliko vode prođe iz međuotoka u presjeku Trilja za godinu dana. U tom dijelu cetinskoga sliva izrađena su tri najveća hidrotehnička tunela (Orlovac, dužine 12 km i dva od Prančevića do Zakučca dužine 10 km). Velike nasute brane, Peruća, Podgradina i Kazaginac (Buško blato), također su važne na ovim prostorima. Izgrađeno je nekoliko većih armiranobetonskih brana (Džalo, Prančević, Mandak), sve radi proizvodnje skupe elektroenergije ukupno instalirane snage oko 900 MW.

S obzirom na to da je Cetina “žrtvovana” za takve potrebe čovjeka, možda se isplati izgraditi još nekoliko mogućih postrojenja za proizvodnju struje ukupne snage do nekoliko desetaka MW. Iako su ti golemi zahvati u trajanju od pedesetak godina izmijenili ravnotežu u prirodi, činjenica je da su, uz ostalo, spriječili – zaustavili rušenje i pronos milijuna prostornih metara nanosa u more. Glavnina tog nanosa ostaje u spremištima vode Peruća, Džalo i Prančevići.

Osim tih velikih brana, na cijelome slivu izgrađeno je još tisuće malenih pregrada: ravnih i lučnih betonskih, kamenih, košarastih, od kolja…

Vodoopskrba iz neposrednih cetinskih izvorišta

Danas je Cetina sa svojim izvorištima glede vodoopskrbe u cijeloj županiji, a i šire, ravna božanstvu. Vjerojatno je tako bila i svim naraštajima od pamtivijeka, osobito kad znamo da je izvorište Jadra, Žrnovnice i Pantane kao i stotine manjih vrela  izravno s cetinskoga Sliva.

Razum današnjih naraštaja uništavača i razaratelja vode ne može vjerovati i pojmiti blagodati, čari i Ijepotu smrikove bukare i jelove vučije sa lanenim čepovima snježne bijeline.

Brđani-devorci iz polupustinjskih “grabovih” sela, rudina i ´ržišta s mukom su gledali poljane i rivinare* kada bi pripovijedali o pojilima, gazovima, razlivcima, ladarenju i žabarima. Slušali i nisu vjerovali u takva vodena čuda, sa sjetom razmišljajući u dugim jesenskim noćima i ranoproljetnim snjegovima natopljenim s desecima malenih curaka i pobjesnjelim bujicama trajanja “dlan o dlan”. I davali im imena mala Cetina ili Cetinica. A onda Jurjev danak hajdučki i rajsko zelenilo “čarobne jadranske stope” od Soče do Boke. Potom Ijetni žeženj sve spali, isprazne se bunari, presuše mnoga vrela, čatrnje, mlake i lokve. Ostaje samo jače znakovlje nebeskih nadanja jablana, vrbe i žukve. Veća vodena ogledala ostaju samo na povoljnim hidrogeološkim žilama, nižim nadmorskim visinama, dubokim klancima i rijetkim vodonepropusnim vrtačama. Tada se pokrenu karavane života i smrti sa sušnih brda i prašnjavih paljevina prema rijekama, da udahnu život na obalama pliskavih razlivaka gdje je vode bilo do koljena, preko pasa. Modrozeleni dubanci i virovi, rušeći se preko pragova, na trenutak čovjeka raspamete i otrgnu iz zaborava prašnjave kolotrage zaprega i burom zapaljeni brđanski vjetropir. I tako stoljećima, tisućljećima, od prapovijesti do nas, do današnje tehnologije i civilizacije. Teku žedne želje od brda k izvorištima. Teku jedva dočekane, bogate, lijepe i korisne, ali bezbožnički razbacane u suludom ispiranju krezubih ratnih čeljusti dinarskih na Ivanovim koritima svilajskih vrleti.

I dolazi Cetina i napaja, Ruda natapa i ispire i svi ostali sa cetinskoga sliva razvučenih stotinama kilometara raznih cijevi. Istodobno, stotine i tisuće današnjih obijesnih korisnika vode uvredljivi su za prije spomenute brđane-devorce, za prirodu, za vodu.

Odgovara li ovoj križaljci crpljenja vode iz cetinskih izvorišta (kao i s drugih slivova) ostvarena tržišna i novčana vrijednost? Na žalost, još nismo spoznali prirodnu vrijednost voda. Što je s onima koji su sada i još će i dalje biti bez vode? A sve više se naše prvorazredne pitke vode zagađene izlijeva u dinarsko rašeto. Što li tek možemo dobiti s gornjeg horizonta, iz zakonskih još neustrojenih prostora godinama punjenih tisućama kontejnera i različitog smeća, od bezbrižnih došljačkih ratnih i poratnih probisvijeta? A sve se radilo po znamenitim uzusima, ko je jamio, jamio.

Nadalje, što su u ovom rasporedu odnosa znamenite (sredozemne) čatrnje i lokve kao spremišta kišnice, koje su tehnološki mnogo lakše i jeftinije za izvedbu nego prije 50 godina? Tu postavku društvo mora otvoriti, a strunjači raščlaniti, obrazložiti i usmjeriti.

Ta bi pitanja trebala biti veliki izazov za stručnjake, osobito za mlade diplomante novake, sa sveučilišta, da izuče prošlost i unaprijede budućnost. Ali priča je duga, a vodi je sve teže.

A sada, u povodu spominjanja Dana Hrvatskih voda, svim rosama, kapima, vodama, želim 365 beskrajno ponavljanih puta dug i pitak život. I kišama!