Jure Marasović: Arheologija Sinjskoga polja

Tekst i foto: Jure Marasović

Prije 20-ak godina u stručnom časopisu ‘Vodoprivreda’ Sinjanin Jure Marasović objavio je niz članaka, a neke od njih objavili smo na portalu Ferata. Želja autora je da tekstovi koji su do sada bili dostupni samo struci objavom na Ferati budu dostupni široj javnosti, kako bismo svi zajedno bolje upoznali kraj u kojem živimo, njegovu povijest i sadašnjost te kako bi se danas i u budućnosti, kako kaže autor, izbistrile nepoznanice i loši potezi u osmišljavanju te pronašla dobra i zadovoljavajuća rješenja u upravljanju prirodom i svime onim što nam ona pruža.

U okviru članka ‘Velike vode Cetine i događanja uz nju’, čiji smo dio objavili prije mjesec dana, objavljen je podčlanak ‘Arheologija Sinjskoga polja’ koji danas objavljujemo.

‘Cijeli sliv i porječje Cetine bogati su uglavnom uništenim ilirskim prapovijesnim nalazištima, a ima još i teško pristupačnih gradinskih prostora. Još je čitav niz mlađih rimskih, a osobito hrvatskih povijesnih nalazišta.

Svi ti povijesno-arheološki prostori zbog stalnog su uništavanja u potpuno ruševnom stanju. Neshvatljivi su i nezamislivi načini i oblici rušenja, raznošenja i uporabe kamene građe svih vrsta povijesnih građevina. I danas se vade hrastovi stupovi delmatskih sojenica, za loženje morlačkih komina pri slavljenju venecijanskih junaka, protiv janjičara, serasker Mehmed-paše Čelića.

U prapovijesti su, sada je već dokazano ali malo istraženo, postojala sojenička naselja u području od Vučića do Trilja, (Okruglo, Dugiš…).

Zanimljiva su međutektonska i geološka događanja u prostoru oko 3000 godina.

Ako se sadašnja razina sojenica nalazi oko 2 m ispod zemlje, a prag na Cetini prije II. svjetskog rata, te u svim naknadnim radovima na proboju tjesnaca, spustio se oko 1 metar, znači da su podovi tih sojenica bili oko 3 m niži od velike vode. To je u svakom slučaju zanimljivo i izazov za stručnjake, arheologe, hidrogeologe, pedologe, etnologe…

U sadašnjem se trenutku sve većeg zanimanja za to područje, a posebno mogućnosti koje dodatno stvaraju autocesta i računala, otvara široki spektar zamisli i načina istraživanja i objavljivanja tih povijesnih tehnološko civilizacijskih tekovina, uništenih, zaboravljenih i neistraženih. Zanimljivo bi bilo naći neke poveznice tog vremena i naroda s današnjim. Možda je ta poveznica rera i ganga, možda igrana kola (vrličko, glamoč), a možda je nešto drugo ostavština Ilira.

Poznato je da su u 1. st. Iliri vojnički bili uništeni, ali kao narod možda nisu nikada, pretvorivši se (asimilirali) u došljake. Kako se Cetina nalazi otprilike na sredini toga dinarsko-obalnoga jadranskog prostora, vjerojatno im je ona bila što i nama danas.

Očito, kada se sve to promotri, Cetina može biti nacionalno-hidrogeološki pojam i vrijednost u izučavanju različitih znanstvenih područja, osobito za mlade stručnjake.

Tijekom izgradnje vodoobrambenoga zemljanog nasipa u svibnju i lipnju 1955. g., uz lijevu obalu rijeke Cetine, južno od sela Otoka, istočno od Sinja, stiglo se do otočića Dugiša. Svrha nasipa bila je sprječavanje plavljenja velikog dijela polja te regulacija Cetine radi gradnje budućih hidroelektrana, kako bi se voda mogla racionalno koristiti cijele godine.

Arheološka istraživanja prof. Marovića 1956. godine i rekognosciranja 1990. i 1992. dokazali su sa sigurnošću da je na Dugišu osim ilirskih bilo i drugih nalaza (Grčka, Rim). U istraživanjima je takoder važno da se našlo tragova ognjišta, te glinenih dijelova kalupa za lijevanje različitog metalnog oruđa i oružja.

Prema više različitih istraživanja na Cetini, potvrđeno je postojanje šest sojeničkih naselja, od Ribarića do Trilja.

Nakon ilirskih, važni rimski položaji i nalazi istraživani su na nekoliko mjesta duž Cetine. Osim pisanih tragova i predaja, za kasniju hrvatsku povijest značajno je što je u napadu na Sinj 1715. g. nekoliko tisuća Osmanlija, jurišajući, osvojilo drvenu utvrdu Dugiš, spalilo ju, a zateknute branitelje pobilo.

U Sinjskome polju osobno sam izvodio nekoliko manjih radova kraćeg trajanja. Na taj me izazov ponukao poziv dr. sc. Ante Miloševića iz Muzeja HAS-a u Splitu, prof. Darje Grossman s Ljubljanskoga sveučilišta i Skupine engleskih arheologa sa sveučilišta u Birminghamu. U pitanju je bila primjena i način izvedbe zagata u prostoru sojenica na Dugišu, što smo ih mi vrlo uspješno izvodili na našim gradilištima u podvodnim uvjetima građenja, a najnoviji je za potrebe B.P. INA u Trogiru.

Osobito su me ponukale velike poplave u travnju 2004. godine i naposljetku, svi sadržaji rijeke Cetine o kojima je ovdje riječ.

Zaključak:
Gledajući Cetinu od iskona do prije stotinjak godina, ne može se govoriti o dinamičkim promjenama izazvanim Ijudskom djelatnošću. Počevši (prije 110 godina) s prvim vodozahvatom (Kosinac), hidroelektranom Kraljevac i Garjak i još prije toga prokopom voše na Rudi, zbivanja uz Cetinu dobivaju dinamičniji tijek.

To se osobito ubrzava nakon II. svjetskog rata. Dakle, sveopća žeđ (vodoopskrba), gład (hidromelioracija) i potpuna privredna zaostalost (elektroenergetika) stavljaju Cetinu na drugo mjesto ovih prostora od Panonske ravnice do Jadranskoga mora. Kako svako zlo nije za zlo, tako su i ta dobra sa sobom donijela nedaća i opasnosti koji odmah nisu uočeni. Svakim danom to dolazi više do izražaja, a na naraštajima je da ih spoznaju i izuče; što bliže prirodnim zakonitostima. Zanimljivo je te djelatnosti na slivu Cetine sve skupa promotriti i usporediti pa primjećujem:

-Hidromelioracijski sustav Sinjskoga polja tehnički je dobro napravljen i ustrojen (nedovršen), ali zanemarivo iskorišten. Odgovarajućim stručnim radom i mjerama svrha polja i sliva može se i mora dignuti na prirodnu, zavidnu i korisnu razinu;
– Vodoopskrbni sustav, uglavnom pogreškom investitora, manje projektanata i izvoditelja, nije baš dobro izveden, a iskoristivost mu je velika. Gubitaka ima i do 30 posto. Jedino pravilno rješenje vodoopskrbe jest gubitke potpuno smanjiti, a vodu isporučiti tamo gdje je nema. I ove su teze uvjetne i hipotetične;
-Elektroenergetski sustav dobro je izveden i iskorišten. Pitanje je izvedbe preostalih mogućih zahvata. Preraspodjelom troškova i djelomičnim smanjenjem nepotrebno utrošene energije, taj sustav može poduprijeti razvoj i unaprijediti ostale sadržaje na slivu.

Valja voditi računa da se goleme količine vode, kao što je bilo 2004., ne izlijevaju na temeljne ispuste, a struja prodaje po istoj cijeni. U takvim prilikama gospodarstvu i kućanstvima treba se dati najveći mogući popust.

Kad bi te dvije djelatnosti (vodoopskrba i poljoprivreda) bile tehnički dotjerane kao elektroenergetska, to bi se vrlo povoljno odrazilo na privredu i sve životne sadržaje u slivu Cetine i šire. Uređenost proizvodnog dijela elektroenergetskog sustava na prosječnoj je razini. Opet tvrdim, kada bi prije spomenuta dva činitelja bila takva, a time i sve ostalo u zemlji, onda bismo bili europski.

Na Cetini se barem u bližoj budućnosti ne očekuju bitniji zahvati, osim završetka prije spomenutih. Ipak, Cetinu će uskoro na njezinu donjem toku na Blatu prijeći ta veličanstvena autocesta.

Od iskona je tekla voda i Hippus, a čitavo tisućljeće protječe Cetina. Tako stalno unedogled nešto pronosi pa iza povodnja i radova valja goleme količine smeća. Pronosi, vuče iz Cetine, Koljana, Okruglog, Dugiša, Trilja te ih brusi i slaže po koritu i laguni ušća. Kakvih li tu sve priča hrvatskih, pa rimskih, delmatskih ima, viđenih očima prof. Marovića, Vuletića, Miloševića…

Do sada ih je Cetina pričala nebu i moru, a od sada bi mogla i cesti, koja dolazi od prostora nekadašnjih Histra, Japoda i Liburna te ide prema Teutinoj zemlji, Skadru i Thessaloniki.

Za sav taj istočno-jadranski svijet (Ilire) i nema nekih povijesnih razgovjetnih pokazatelja življenja, ali je sigurno postojala težnja za međusobnim vezama raznih oblika pa tako i putnim. Pojavom Grčke kulture i civilizacije te se težnje mijenjaju i unapređuju. Dolaskom civilizacije Rimskog carstva uspostavlja se Dolabellin sustav cesta u jadranskom zaleđu, a glavna je cesta od Akvileje, preko Drača do Soluna.

Za vrijeme 1. Austrije u 18. st., Napoleonove Francuske i 2. Austrije taj cestovni pravac oživljaje i dobiva veliki značaj. Radi 1. svjetskog rata i promjene društvenih uređenja i vlasti 40-ak godina ta cesta ponovno pada u zaborav. Uspostavom 2. Jugoslavije iza 2. svjetskog rata gradi se Jadranska magistrala dužine 1006 km, od čega kroz Hrvatsku ide 818 km.

Konačno daljnjim razvojem društvenih odnosa i uspostavom samostalne Hrvatske gradi se suvremena autocesta, po približnom prostoru za iste namjene sa neusporedivo boljim tehničkim obilježjima  (to je europska autocesta, E-65).

Kratkim pregledom kroz povijest izvjesno su poznate veze Cetine sa cestom za vrijeme Rima, Napoleona, 2. Jugoslavije, a naročito Hrvatske. Nepoznata su Ilirska događanja.

Pokušavajući barem malo spoznati ilirske korijene i računajući da je ista ruka zaslužna za sva djela prije i poslije sedmog stoljeća, zaključujem da ih se radi boljeg proučavanja spomene jednim takvim pojmom kao što je autocesta Ilirija ili Ilirska autocesta. Ima još imena koja su primjerenija od trenutačno parcijalnog Dalmatina, kao Jadranska, Dinarska ili pak Autocesta Hrvatska. Ako je Via Principalis od Akvileje do Soluna služila svrsi nekoliko stoljeća, za očekivati je da i naša nadživi mnogo budućih naraštaja.

Na kraju, ovim bih osvrtom čestitao i podsjetio na pedesetu obljetnicu rada vodoprivrednog poduzeća Cetina. Cetina je izvela velik broj radova iz svih prije navedenih područja: hidromelioracije, vodoopskrbe, energetike, komunalnih objekata, prometa. Više od milijun metara kubnih iskopa i nasipa svih vrsta, tisuće kilometara vodovoda, kanalizacija, drenaža, struje, telefona. Tvornički i sportski objekti, ceste i mostovi, vodozahvati, vodospreme, održavanje različitih vrsta objekta, na dinarsko-jadranskome prostoru od Visa do Livna i od Zrmanje do Boke još su uvijek ponos vodogradevnih radnika, strojara, tehničke službe i pomoćnog osoblja, još žive Cetine. Od početka rada do 70-ih godina kroz Cetinu je prošlo više od 1000 radnika. Razvojem tehnologije i mehanizacije taj se broj brzo smanjuje na 200, do sadašnjih 150 zaposlenika. Radnici Cetine dali su velik doprinos i u Domovinskom ratu. Inače, prvi zaposlenik na popisu poduzeća bio je hidrotehničar Ivo Kolak, uveden 1. rujna 1955., a poslije i dugogodišnji direktor. Drugi zaposlenik, kao nadzornik voda, bio je pok. Bože Dinarina, uveden 18. rujna 1955. godine.

Ovaj rad je nastao 2004. godine, radi rijeke kao takve, radi poplava koje su istovremena slučajnost s metarskim snježnim talogom na visinama većim od 500 metara, temperaturama većim od +10oC i velikih kiša od 300 mm za ožujak i travanj 2004. godine. Zbog prošlih 16 godina od nastanka rada su i različitosti u nekim pojmovima i podacima.’