Marinko Poljak: Prikupio sam, otkupio, sačuvao, razmijenio oko 6000 etno predmeta

Sinj i cetinski kraj prepuni su bogate kulturno-povijesne baštine koja se na poseban način prezentira kroz brojne muzeje, zbirke i galerije.

Pored Muzeja Cetinske krajine, Muzeja Sinjske alke, Muzeja triljskog kraja, Zbirke Franjevačkog samostana, Galerije Sikirica, pravo etno blago nalazi se u brojnim obiteljskim kućama. Jedna takva zbirka nalazi su u Glavicama, u kući poznatog kolekcionara, sakupljača etno blaga Marinka Poljaka.

Potaknuti znatiželjom što se to zapravo nalazi u njegovom svojevrsnom obiteljskom muzeju, pohodili smo Poljakovu glavicu i imali što vidjeti. Ponosno sjedeći u staroj katrigi, među svojim eksponatima, Marinko Poljak počeo je svoju priču, o tome što ga je potaknulo na sve ovo što radi.

‘Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća krenuo sam na rad u Njemačku. Radeći tamo skoro dvadeset godina vidio sam što mi zapravo imamo, a Nijemci nemaju. I to me je potaknulo da krenem u prikupljanje predmeta, slika i ostaloga. Tijekom protekla četiri desetljeća prikupio sam, razmijenio ili prodao, otkupio, sačuvao oko 6000 vrijednih etno predmeta. Do sada sam imao 30-ak samostalnih i još toliko skupnih izložbi diljem Dalmacije, u Zagrebu, ne računajući one u školama, na sajmovima te na inim manifestacijama što je, ocjenjuju stručnjaci, značajna dopuna ponude i seoskog turizma’, kazao je na početku svoje priče Marinko Poljak za kojega stručnjaci ističu kako je jedan od rijetkih čuvara hrvatske etno baštine.

Poljak ističe kako je riječ je o etno predmetima koji za njega u početku i nisu imali neku povijesnu ili tržišnu vrijednost. Ali se kasnije ispostavilo kako su baš ti izvorni predmeti, koje je uspio sačuvati od zaborava, najtraženiji.

‘Evo, moju etno zbrku u rodnoj kući u Glavicama sada na poseban način želim dopuniti vrlo zanimljivim i vrijednim djelima našeg pomalo zaboravljenog umjetnika Stjepana Bakovića. Njegovo slikarstvo veže se uz portret i krajolik, vrlo često uz narodnu umjetnost svojih gena. To je pravi izdanak čuvene škole slikanja koje se oslanja na Bukovčevo ili Vidovićevo slikarstvo. Sada imam u svojoj kući Bakovićev portret starca s kumparanom koji je nastao 1929. godine. Želja mi je još više istražiti i prikupiti njegovih djela za svoju zbirku’, naglasio je Poljak, dodajući kako je Baković rođen 1890. u Bajagiću, a preminuo u Dubrovniku.

Inače, slikarstvom se počeo baviti na selu, a 1914. odlazi kao vojni bjegunac u Australiju te u Liverpool i Sydney. Zatim se vraća u Split, školuje se, stvara svoja velika djela i sve završava u Dubrovniku, gdje je proučavao i slikao folklorne sadržaje, krajolike i portrete, ističe između ostalog Poljak kazujući biografiju slikara koji mu je sada u fokusu zanimanja.

U svakoj prigodi, pa i ovoj kada govori o svojoj zbirci, Poljak naglašava kako svoju postojeću etno zbirku želi pretvoriti  u zavičajni etno muzej.

‘Puno puta sam razgovarao s odgovornima u Sinju, Županiji, odgovornima za kulturne sadržaje, sa željom da u gradu Sinju pronađem prikladan prostor za ovu etno zbirku. Ono što tražim je samo da se to postavi na jedno mjesto, jer tu je stotinjak umjetničkih iznimno vrijednih slika. Porculan, brončani i srebrni predmeti, etno sadržaji, stoljetne kartoline i uistinu neprocjenjivo blago koje sam našao po kućama diljem cetinskog kraja. Mislim da bi ta zbirka s ovim zanimljivim i rijetkim eksponatima trebala sačuvati i koristiti i za poticanje seoskog turizma’, ističe Poljak, naglašavajući da je njegov jedini zahtjev da u tom prostoru gdje bi bila smještena ova zbirka imao određen ugovor o radu, gdje bi za svoj rad, prezentaciju, daljnja istraživanja i sakupljanja imao određenu financijsku naknadu.

Jedan dio zbirke našao je svoje mjesto u jednoj jedinici lokalne samouprave, ali ne na području cetinskog kraja.

‘Prije nekoliko godina za potrebe svog etno kulturnog sadržaja dio zbirke otkupila je Općina Dugopolje. Interes za dio moje zbirke sada pokazuju na Hvaru, ali moja želja je da se ovo smjesti u momom rodnom kraju’, naglašava Poljak.

I dok gledamo što sve posjeduje ova obiteljska etno zbirka – skupocjeno keramičko posuđe, ogrlice, lančiće, narukvice, filigranske ukrase, prstenja, stari namještaj, arheološke predmete, tražeći nešto što bi nam poslužilo za naslovnu fotografiju na Ferati, vidimo kako posebno mjesto zauzima jedna stara umjetnička slika.

‘Ovo je zanimljiv eksponat kojega sam pronašao u jednoj kući u Sinju. Sama slika je rađena u makrame tehnici koja je pomalo zaboravljena. Ovdje piše na njemačkom: Sveti Josipe, moli za nas. Inače, ova slika stara je oko 150 godina i datira iz vremena Austro-ugarske’, kazuje na kraju svoje priče Marinko Poljak.