Fra Jozo Župić: Odmah dižu ruke

Otkad pišem o Josipu Kuletinu vezao sam se i za Karlovac. I pratim zbivanja u i oko Karlovca. Tako sam saznao da je Danko Plevnik imao predstavljanje svoje knjige o Karlovcu. On je napisao tri knjige o Karlovcu: Moja povijest Karlovca, Ljudi Karlovca i Svijet Karlovca. Njegova supruga Jasna Plevnik kao urednica reče:

‘Prve dvije Plevnikove knjige o Karlovčanima postali su bestseleri i prodavale su se diljem svijeta’. ‘Ako pišete dovoljno dobro u svom selu, cijeli svijet će vas čuti’, kaže kineska poslovica. Za razliku od ranijih, ova knjiga ima širi raspon i obuhvaća i one koji su bili, koji jesu i koji će biti na bilo koji način vezani za Karlovac kao i na one koji sada žive u nekim drugim gradovima i zemljama. Zato se knjiga i zove ‘Svijet Karlovca’. Karlovac ima veliko bogatstvo u svojim ljudima i on je to podijelio sa svima nama. To je bogatstvo svih nas. Ne radi socijalne i druge razlike u odabiru ljudi. Nakon čitanja ove knjige i dalje se pitam gdje je pronašao sve te zanimljive ljude – spominje ih više od tisuću.’

Te riječi su me ponukale da stupim u vezu s Dankom Plevnikom kojega sam jednom susreo u Berlinu dok sam bio voditelj Hrvatske katoličke misije. Danko je rođeni Karlovčanin. Studirao je filozofiju u Zagrebu. Poznati kolumnist Slobodne Dalmacije. Bio je prvi doktor informacijskih znanosti u Jugoslaviji a to je značilo i u Hrvatskoj. Njegova se prva knjiga zvala ´Informacija je komunikacija´. To znači, kaže Danko, da informaciju saznajemo tek kada smo u kontaktu i kada komuniciramo.

Zamolio sam ga pismenim putom da mi odgovori je li znao za djelovanje Josipa Kuletina u Karlovcu. Odmah mi je odgovorio na moj dopis. Piše mi:

‘Nažalost nisam znao za Kuletina, jer bih ga sigurno stavio u svoju knjigu kao što sam stavio rođenog Karlovčanina Franka Hoffera koji je u Americi u 19. stoljeću radio, poučavao i s obitelji svirao tamburicu. Pisao sam i o Lovri Matačiću, koji je preživio poslijeratne ludosti, o Davidu Meiselu, nadkantoru i osnivaču i voditelju Prvog hrvatskog pjevačkog društva ‘Zora’, kojega su pak ubili ustaše. Kratko i o Karlovčaninu Oskaru Jozefoviću, prvom redatelju splitske opere koji se zbog fašističke okupacije Dalmacije 1941. bacio pod vlak.
Znam što znači istraživati ex nihilo jer mnogi podaci s vremenom nastaju pa vam od srca čestitam. Oživjeli ste nepotrebno i nedopušteno zaboravljenog umjetnika!
Sviđa mi se vaše buđenje iz mrtvih važnih umjetnika, što bi trebali raditi muzikološki povjesničari, ali oni imaju svojih ideoloških limita i čim čuju da je netko nešto radio u NDH odmah dižu ruke. Ja ljude gledam u njihovom antropološkom korijenu i povijesnom, kauzalnom kontekstu a ne istrgnutih iz povijesti. Jedan od najboljih glavnih urednika Slobodne pokopan je u Sinju. Ime toga urednika je Joško Kulušić‘.

Moram priznati da nisam znao za taj podatak, pa sam potražio podatke o Jošku Kulušiću.U Leksikonu novinarstva piše da je Joško Kulušić rođen u Supetru na Braču, 11. 9. 1938., ali je njegov otac iz Ključa, (Miljevci), Drniš. Bio je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije 1983.-1993. i tjednika Nedjeljne Dalmacije u njihovu najtiražnijem razdoblju od 1971.-1973., zatim 1979. -1981, te 1987. Počeo je raditi kao novinar 1957. Sedamdesetih godina neko je vrijeme bio urednik Caka, stripa u izdanju Slobodne Dalmacije. Za vrijeme njegova uredništva Slobodna Dalmacija je čak i u vrijeme Domovinskog rata znala dostići nakladu od rekordnih 170.000 primjeraka. Joško Kulušić smijenjen je s mjesta glavnog urednika nakon privatizacije Slobodne Dalmacije u ožujku1993. Potom odlazi u mirovinu. Međutim, ne miruje nego pokreće, a bio je glavni i odgovorni urednik, list DAN-Dalmatinske novine za čijim redakcijskim stolom umire u 2 sata poslije ponoći 21. 2. 1998.

Pismeno sam zamolio našega novinara Tonija Paštra da mi kaže razlog ukopa Joška Kulušića u Sinju. Toni je odmah odgovorio i piše mi:

‘Dragi fra Jozo, točno je, Kula kako smo ga zvali, pokopan je u Sinju u obiteljskoj grobnici svoje supruge. Ona se djevojački prezivala Kovačević, a imala je samo još jednu sestru. Bila je farmaceutkinja, mi bismo rekli apotekarka. Kuća joj je kod gimnazije D. Šimunovića. To je ona kuća od muljike, kada se od Policije ide prema gimnaziji, druga s lijeve strane.’

Zahvalio sam Toniju i obavijestio Danka, da i on, koji je bio na sprovodu Joška Kulušića u Sinju zna taj podatak. Odgovorio mi je:

‘Hvala na obavijesti i interesu. Toni je veliko novinarsko ime dalmatinskog i hrvatskog novinarstva.’