Razgovor s povodom: doc. dr. sc. Frano Vrančić

U 16. broju Lanterne, glasniku Sveučilišta u Zadru, kojeg uređuje Ivica Radoš, objavljen je intervju s našim sugrađaninom doc. dr. sc. Franom Vrančićem, istraživačem i predavačem na Odjelu za francuske i frankofonske studije istoimenog Sveučilišta.

Frano Vrančić je rođeni Sinjanin, profesor engleskog i francuskog jezika i književnosti, dvostruki stipendist Sveučilišta Paris IV-Sorbonne, doktor humanističkih znanosti (Likovi grčko-rimske mitologije u francuskom pjesništvu 19.st.), autor 27 znanstvenih radova i znanstvene monografije (Kršćanska i politička misao Georgesa Bernanosa), dugogodišnji volonterski prevoditelj za potrebe internacionalizacije Alke, član Uprave VAD-a i NO Ogranka Matice hrvatske u Sinju. Mnogi Vrančićevi radovi objavljeni su u najprestižnijim znanstvenim bazama (Current Contents, Web of Science, Scopus, EBSCO, ERIH), predavao je na 16 znanstvenih skupova (od Zagreba do Bruxellesa), a citiran je u znanstvenim radovima i doktoratima diljem svijeta (Španjolska, Francuska, SAD, Australija, Kanada, Brazil, Egipat, Angola, Obala Bjelokosti, Ukrajina, itd.).

Intervju objavljen u Glasniku Zadarskog Sveučilišta objavljujemo u cijelosti:

Doc. dr. sc. Frano Vrančić, Odjel za francuske i frankofonske studije, autor monografije Kršćanska i politička misao Georgesa Bernanosa

Katoličke intelektualce prati stereotip zatvorenosti, no to nipošto nije slučaj Bernanosa, Péguyja, Mouniera, Maritaina, Marcela ili osvjedočenoga prijatelja hrvatskog naroda Mauriaca

Doc. dr. sc. Frano Vrančić s Odjela za francuske i frankofonske studije autor je hvale vrijedne monografije Kršćanska i politička misao Georgesa Bernanosa objavljene u izdanju Sveučilišta u Zadru u listopadu 2023. godine.

Došlo je do trenutka da netko u Hrvatskoj objavi studiju o kršćanskoj političkoj misli Georgesa Bernanosa. Upravo ste Vi to učinili?

‘I bilo je krajnje vrijeme. Monografija o Georgesu Bernanosu, objavljena u ediciji zadarskoga sveučilišta u listopadu 2023., prvo je djelo koje tematizira zapostavljeni esejističko-novinarski opus i kršćansko-političku misao pomalo zaboravljenog francuskog egzistencijalista čiji je romaneskni opus mnogo bolje poznat široj francuskoj javnosti zahvaljujući ekranizaciji njegovih metafizičkih romana u režiji Roberta Bressona (Dnevnik seoskog župnika; Mouchette) i Mauricea Pialata (Sotonino sunce). U tom smislu ne smijem zaboraviti naglasiti i ulogu poznatih glumaca Gérarda Depardieua (velečasni Donissan) i Sandrine Bonnaire (Mouchette), bez čijih izvanrednih izvedbi Pialat zasigurno ne bi postao laureat Zlatne palme na filmskom festivalu u Cannesu 1987. godine.’

Otkud i otkad Vaše zanimanje za Georgesa Bernanosa?

‘Zanimanje za francuske kršćanske egzistencijaliste i književno djelo Georgesa Bernanosa dugujem pokojnom ocu Ivanu, nastavniku hrvatskoga i francuskog jezika u osnovnim škola ma cetinskoga kraja (Otišić, Otok Dalmatinski), mojoj profesorici i mentorici izv. prof. dr. sc. Đurđi Šinko-Depierris, ali i mojem posjetu Lisieuxu iz 2004. godine kada sam saznao koliko se samo Bernanos nadahnjivao životom i mislima sv. Terezije od Djeteta Isusa pri pisanju svoga Dnevnika seoskog župnika, romanesknog remek-djela kojemu se javno divila ikona francuskog feminizma Simone de Beauvoir, ali i čuveni francuski marksistički filozof i književnik Jean-Paul Sartre.’

Bernanosov profesionalni i politički put dokazuje da se, unatoč svemu, do kraja može ostati i kršćanin i katolik?

Upravo tako. Vjeran obiteljskom monarhističkom naslijeđu i kristocentričnoj viziji svijeta naslijeđenoj od roditelja, autor Razgovora karmelićanki ostaje katolik do kraja, što ponajbolje ilustriraju njegovo intelektualno poštenje te evanđeoske pobune i osude totalitarističkih zločina svih predznaka iz vremena Španjolskoga građanskog rata, Drugoga svjetskog rata i poraća. Pročitavši Bernanosovo potresno svjedočanstvo o strahotama iberskog rata i frankističkim čistkama svih nepoćudnih elemenata balearskog društva (Velika groblja pod mjesečinom), mladi novinar Alžirskog republikanca i budući dobitnik Nobelove nagrade za književnost Albert Camus prvi je uočio originalnost Bernanosove misli konstatiravši da je „Bernanos dva puta izdan pisac. Ako ga desničari odbijaju jer je napisao da mu Francova ubojstva paraju srce, ljevičarske stranke mu plješću, a da on to uopće ne želi.

Ipak, riječ je o kontroverznom egzistencijalistu. U čemu se ogleda njegova kontroverznost?

‘Bernanosova kontroverznost očituje se u činjenici da je njegova misao nerijetko bila tendenciozno iskrivljavana u dnevno-političke svrhe. Generaliziranje njegove misli teško je padalo Bernanosu, napose piščevo svojatanje od strane ekstremnih elemenata španjolske ljevice koja je prešućivala njegove žestoke osude republikanskih zločina, ali i zajedljivih i neosnovanih optužbi za antisemitizam s kojima se Bernanos susretao zbog publiciranja svog eseja Veliki strah podložnika (1931.). Nadalje, piščeva kontroveznost vidljiva je i u insinuacijama da je bio natražnjak koji je mrzio robote, strojeve i nova tehnološka dostignuća. Naravno, podrobno iščitavanje njegovih ratnih i poslijeratnih eseja (Francuska protiv robota) pokazuje sve licemjerje njegovih kritičara jer je najvažnija stvar koju pisac predbacuje modernoj civilizaciji i njezinoj viziji progresa nepobitna činjenica da napredak nije stavljen u službu čovjeka, nego čovjek u službu napretka i tehnike. Izbor između liberalnog kapitalizma i marksizma Bernanosu je tako određena vrsta lažne dileme koju totalitarizirane države nameću pojedincu. Bernanos kritizira novo idolopoklonstvo tehnike i tehnokratsku civilizaciju, odbija mistiku novca, rase, klase i nacije, upozoravajući Francuze da se Sovjetska Rusija ni po čemu ne razlikuje od Amerike i Engleske jer ona ima „ulogu parlamentarca koji se obogatio u opoziciji. Režimi koje je nekad suprotstavljala ideologija sada su tijesno povezani tehnikom. Svijet pridobijen za tehniku jest svijet izgubljen za slobodu.’

Kako tumačite činjenicu da su Bernanosa poštovali i cijeni li mnogi ljevičari, s tim da je, s druge strane, imao problema sa „svojima“?

‘Brojni intelektualci marksističkih nagnuća (Aragon, Malraux, Soupault, Nizan, Weil) cijenili su Georgesa Bernanosa zbog njegove istinoljubivosti, lucidnosti njegovih analiza i intelektualnog poštenja koje nemaju pandana među francuskim autorima i misliocima kršćanske inspiracije, osim eventualno Mauriaca, Maritaina ili Mouniera. Suprotno najvećem francuskom katoličkom pjesniku 20. st. i dobročinitelju progonjenih metropolitanskih Židova Paulu Claudelu, Bernanos, nakon kratke početne zadivljenosti Francovim ustankom, najoštrije osuđuje Caudillove zločine u kolumnama pariškog dominikanskog časopisa Sedmica i Velikim grobljima pod mjesečinom, zbog čega mu nakon neuspjelog republikanskog atentata i frankisti prijete smrću pa razočarani pisac napušta Španjolsku. O piščevu moralnom integritetu i dosljednosti možda najbolje svjedoči događaj s Mallorce kada on tijekom posjeta prijatelja i republikanskog dragovoljca Andréa Malrauxa odbija njegove komplimente i čestitke na osudama frankističkog terora i pisma Španjolske biskupske konferencije jer autor Nade (1937.) i budući ministar u de Gaulleovoj vladi nacionalnog jedinstva odbija osuditi klasne zločine i masovna ubojstva klera. Naravno, velikani se uvijek prepoznaju pa će tako uz delegaciju španjolskih republikanaca i izaslanstvo Veleposlanstva Brazila André Malraux biti jedini veliki književnik na Bernanosovoj sahrani 1948. godine! Kada je riječ o desnici, ona mu nikad nije oprostila članke i eseje iz razdoblja nakon oslobođenja u kojima je on žestoko prozivao dio desne inteligencije koja želi graditi nacionalno jedinstvo bez suočavanja s vlasti tom vichyjevskom prošlošću, njezin kukavičluk spram agresivnih laicističkih republikanskih politika i njezinu potrebu da pomiri marksističku i demokršćansku misao koja katolike Francuske vodi polaganom, ali sigurnom izumiranju u izrazito sekulariziranoj Četvrtoj Republici. Uostalom, nije li u Velikom strahu podložnika Bernanos zaključio: „Katolici, vaši neprijatelji se usuđuju sve protiv vas, a vi se ništa ne usuđujete.’

Na kraju, Bernanos se pretvorio u ikonu Pokreta otpora. Je li to bilo iznenađenje za mnoge francuske intelektualce, bez obzira na njihovu ideološku provenijenciju?

‘Bernanosov prekid s krajnjom desnicom datira iz vremena Španjolskoga građanskog rata, makar je pisac već i prije tog iskustva vodio najžešće polemike (1932.) s vođom francuskih monarhista i tvrdokornim desničarom Charlesom Maurrasom te unatoč činjenici da se solidarizirao s vodstvom Francuske akcije pri papinskoj osudi rojalističkog pokreta 1926. Bernanos postaje prvo pero Pokreta otpora iz dalekog Brazila, u koji je otišao zbog galopirajuće fašizacije i komunizacije metropolitanskog predratnog društva. S obzirom na to da je bio invalid iz Velikog rata i da je nekoliko puta pao s motora i koristio štake za hodanje, u ratu nije mogao izravno sudjelovati, iako su se dva njegova sina dragovoljno priključila golističkim trupama u Londonu. Prekid s monarhističkim pokretom bio je bolan jer ga se vjenčani kum Léon Daudet odrekao, a Maurras u desničarskim tiskovinama prozivao da se prodao kremaljskim agentima. No, čitajući eseje socijalnog katolika i istaknutog dreyfusovca Charlesa Péguyja (Novac, Naša mladost) iz vremena njegova prekida s ikonom Socijalističke partije Jeanom Jaurèsom, Bernanos najodlučnije odbija pretvaranje katoličko-rojalističke mistike u politiku i izdaju monarhijskog ideala pa ne čude njegove žestoke filipike protiv kolaboracionističkih vlasti, Lavalovih racija i lažnog katoličanstva kojim vichyjevske vlasti uzaludno nastoje preporoditi posrnulu domovinu. Bernanos nikada nije birao riječi pri prozivanju onih koji su pravdali poraz i najveću francusku sramotu u ime Nacionalne revolucije i njezine parole „Posao, obitelj, domovina“. Hvalio je (nad)biskupe koji su odbijali suradnju s nacističkim osvajačima, posebice one iz Toulousea, Lyona i Marseillesa, a najnedvosmislenije osuđivao gubitak kršćanske časti i kukavičluk dijela svećenika pariške dioceze (nadbiskup Suhard).’

Zanimljiva je činjenica da je Bernanos kategorički osuđivao zločine francuskih revolucionara, ali je prihvaćao duh Francuske revolucije. Nije li to paradoks?

‘Činjenica da je Bernanos odobravao duh francuske revolucije i osuđivao zločine revolucionara protiv katolika i Crkve u Francuza (genocid u Vendeji) zvuči paradoksalno ako zaboravimo istaknuti utjecaje historiografa lijevih nagnuća Julesa Micheleta i Gospina pjesnika-socijalista Charlesa Péguyja. Micheletova misao presudno je utjecala na Bernanosovu viziju francuske prošlosti, a Péguyjeva na njegov prekid s tvrdom desnicom i obračune s književnicima i političarima koji pravdaju kolaboraciju (Brasilliach, Céline, Drieu La Rochelle, Maurras, Pujo). Suprotno većini današnjih republikanskih političara, Bernanos, poput Micheleta, vjeruje u kontinuitet povijesti Francuske. Ona je za njega i „najstarija kći Crkve“, ali i osloboditeljica ljudskog roda i zemlja ljudskih prava. Ustanici iz 1789. bili su, prema Bernanosu, nadahnuti katoličkim idealima, a sramotno primirje koje su odobrili francuskih socijalisti i maršal Pétain 1940., izručivanje Židova i članova Pokreta otpora nacističkim ubojicama za pisca su nastavak jakobinskog terora iz 1793.’

Kako tumačite činjenicu da je Bernanos sustavno prešućen na frankofonskoj intelektualnoj sceni?

‘Činjenica da je Bernanos prešućivan na frankofonskoj sceni posebice me žalosti jer je on među prvima ustajao u obranu potlačenih crnaca iz francuskog kolonijalnog imperija, kao i drugih obespravljenih naroda, posebice Vijetnamaca i Kambodžana. Poput brojnih drugih francuskih katoličkih pisaca i personalista (Bloy, Mauriac, Mounier), Bernanos je osuđivao rasijalizaciju i izrabljivanje koloniziranih naroda. Njegove prozivke europskog rasizma prethodile su opravdanim krikovima pobune protiv „civilizacijske zadaće judeo-kršćanskog čovjeka“ velikih crnačkih frankofonskih pjesnika-političara Césairea, Senghora, Damasa i Rabemananjare. Nitko razuman ne dovodi više u pitanje krivnju kolonijalnih sila za zvjerske zločine nad domoradačkim narodima, no brojni radikalni panafrikanisti i pokreti za rasnu ravnopravnost pretjeruju u osudama europskog imperijalizma pa su tako nakon svirepog ubojstva Georgea Floyda u SAD-u srušili kipove Victora Schoelchera na Martiniku, vrlo dosljednog francuskog abolicionista i socijalista koji je ukinuo ropstvo 1848. u francuskim prekomorskim departmanima, iako je uvjet slobode robova bilo financijsko obeštećenje njihovih vlasnika! Isti dovode u pitanje i moralni integritet i književno-političku karijeru teoretičara crnaštva i Civilizacije Univerzalnog, prvog predsjednika neovisnog Senegala, socijalnog katolika, prvog tamnoputog francuskog akademika i jednog od utemeljitelja Frankofonije L. S. Senghora koji se usudio kazati „da je za kolonizaciju potrebno dvoje“. Stoga moramo činiti sve što je u našoj moći da ne dođe do huntingtonovskog „sukoba civilizacija“ koji potenciraju ekstremisti raznih ideoloških predznaka.’

A da je do Vaše monografije prešućen i u Hrvatskoj, ne treba ni govoriti. Nije li riječ o „grijehu“ nezamjeranja, konformizam je za vrijeme komunizma, ali i sada, roba na cijeni?

‘Na žalost, konformizam i sluganski mentalitet uvijek su bili na cijeni u Hrvatskoj. Koliko je vremena samo trebalo čekati do govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog i prekida čuvene „hrvatske šutnje“ u našem parlamentu? U vrijeme komunizma francuske katoličke autore neopravdano se zapostavljalo što zbog ideološke ostrašćenosti, što zbog neznanja i neopravdane bojazni da bi proučavanje njihove kršćansko-političke misli moglo negativno utjecati na opstojnost samog sustava. Štoviše, njihovu univerzalnost i najzapaženije uloge koje su igrali u Pokretu otpora nitko ne može dovesti u pitanje. Zanimanje za francuske i ruske kršćanske egzistencijaliste na mene je prenio pokojni otac Ivan koji bi često o njima, ali i o francuskom političkom životu razgovarao sa svojim prijateljima Vladimirom i Markom Veselicom 70-ih i 80-ih godina u našem obiteljskom domu u Sinju.’

Koliko su njegove misli aktualne danas?

‘Bernanosove misli nisu izgubile ni jotu na svojoj aktualnosti, pogotovo ne u kontekstu naše prekomjerne ovisnosti o digitalnim tehnologijama i društvenim medijima, piščevih pobuna protiv nadzora ljudskih sloboda koji provodi tehnika i posljedičnog kontroliranja naših privatnih života, njegovih osuda marksističkog i kapitalističkog sustava koji otuđuju čovjekove nutarnje slobode, upozorenja o opasnosti upotrebe nuklearne energije u pogrešne svrhe.’

(Ivica Radoš)

Doc. dr. sc. Frano Vrančić

Doc. dr. sc. Frano Vrančić rođen je 7. kolovoza 1982. u Sinju. Osnovnu školu i opću gimnaziju pohađao je u Sinju. Godine 2006. diplomirao je na studiju engleskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Od rujna 2006. do veljače 2011. godine radi kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Sinju. U studenome 2010. godine upisuje poslijediplomski sveučilišni studij Humanističke znanosti pri Sveučilištu u Zadru, a u zvanje asistenta na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru izabran je u veljači 2011. Doktorsku disertaciju Likovi grčko-rimske mitologije u francuskom pjesništvu 19. stoljeća obranio je u srpnju 2016. godine, nakon čega je izabran na radno mjesto poslijedoktoranda. U akademskim godinama 2004./2005. i 2011./2012. boravio je na dvomjesečnim istraživačkim stipendijama Vlade Republike Francuske na Sveučilištu Paris IV-Sorbonne. Na radno mjesto docenta na Odjelu za francuske i frankofonske studije izabran je u studenome 2018. godine.

Bernanosove misli nisu izgubile ni jotu na svojoj aktualnosti Bernanosove misli nisu izgubile ni jotu na svojoj aktualnosti, pogotovo ne u kontekstu naše prekomjerne ovisnosti o digitalnim tehnologijama i društvenim medijima, piščevih pobuna protiv nadzora ljudskih sloboda koji provodi tehnika i posljedičnog kontroliranja naših privatnih života, njegovih osuda marksističkog i kapitalističkog sustava koji otuđuju čovjekove nutarnje slobode, upozorenja o opasnosti upotrebe nuklearne energije u pogrešne svrhe.