Fra Jozo Župić: Pjevali smo ‘Lijepu našu’

Slika: Ante Župić (1929.- 1974.)

Mjesec je listopad. Svakoga dana u našem dvorištu lišće sa stabala bezbrižno pada. Vjetar i kiša čine svoje. Natopljeni višebojni listovi pod nogama su djece i odraslih. A nekada smo u osnovnoj školi skupljali listove različitih stabala i stavljali ih u herbarije.

Herbarij (lat.herbarium), tako piše u Hrvatskoj enciklopediji, naziv je za zbirke prešanoga sušenog bilja koje se uz povremenu dezinsekciju može sačuvati vrlo dugo. Biljke se u zbirku ulažu na herbarijskim arcima papira i razvrstavaju po vrstama, rodovima i porodicama u posebnim herbarijskim ormarima s odgovarajućim pretincima. Uza svaku biljku na herbarijskom arku nalazi se etiketa na kojoj su, ako je pravilno sastavljena, označeni naziv herbarijske zbirke, latinsko ime biljke, nalazište (lokalitet), tj. mjesto gdje je biljka ubrana, zatim stanište (biotop), tj. ekološke značajke nalazišta, datum sakupljanja, ime sakupljača i ime onoga tko je biljku odredio (determinirao), a mogu biti navedeni i drugi važniji podatci.

Ovdje mi nije namjera ostati na području biologije, nego se želim pozabaviti jednim drugim područjem, na kojemu je radio i djelovao Ante Župić, kipar i profesor.

Budući da spremam o njemu knjigu, ovih sam dana listao Cetinska vrila, Glasilo Ogranka Matice Hrvatske –Sinj, od 2. prosinca 1994. god.

U jednom članku naslovljenom ´Sjećanje na profesora u nekoliko živih slika´, izdvojio sam iz podužeg članka samo crticu u kojoj se spominje mjesec listopad. Iva Čačija piše:

“U listopadu 1970. godine profesor Župić i njegova supruga profesorica Ana Župić poveli su učenike četvrtih razreda gimnazije na put u Italiju. Relacija je bila Zadar – Ancona – San Marino – Bologna – Firenca – Rim – Napulj i otok Kapri.

Većini učenika bio je to prvi odlazak od kuće, prvo putovanje u inozemstvo, prvi susret s nepoznatim. Uzbuđenje je bilo veliko. Na brodu je pisalo “Jacopo Tintoretto”. Profesor nam je objasnio da je to ime slavnog talijanskog slikara čije ćemo neke radove vidjeti na našem putu.

Pred sam ulazak u Italiju uputio nas je: “Ako vas pitaju odakle ste, samo recite – Croatia”. Za ugoditi profesoru govorili smo “Croatia”, “Croatia” češće no što je bilo potrebno.

Vodio nas je u najpoznatije galerije: Uffici, Strozzi, Capellu Medici, u Vatikanski muzej i Pompeje. Sjećam se da smo obilazeći vatikanske podrume bili na izmaku snaga. Pomutilo nam se u glavi od tolikog broja kipova. Na otoku Kapriju profesor nas je odveo na vrh šumovitog brežuljka odakle je pucao pogled na predivne morske pejsaže. Mojimir je svirao na gitari, pjevali smo “Lijepu našu”. Znali smo da radimo zabranjene stvari. Ali, tko nam je što mogao. Bili smo daleko od opasnosti”.

Dakle, Ante Župić je pokušao utisnuti u srca mladića i djevojaka, gimnazijalaca i gimnazijalki ljubav prema umjetnosti i prema Lijepoj našoj koja itekako obiluje ne samo šumama, rijekama, morem i jezerima, nego i bogatom kulturnom baštinom, koju treba cijeniti, voljeti, poštivati kao što se dive na svom izletu kulturi drugih naroda, ovoga puta na spomenutoj relaciji po Italiji.

Ukoliko ima onih koji su još živi, i sjećaju se na razne načine prof. Ante Župića, neka mi se jave na frajozo@gmx.de