Alkar je u finalu! A mi vjerujemo, do neba vjerujemo…

Foto: KK Alkar

Ljudi moji je li to moguće! Da, zaista je teško ne dotaknuti se legendarnog povika našeg Mladena Delića. Je je, moguće je! Alkar je u finalu Kupa Krešimira Ćosića. Kako je lijepo napisati ovu rečenicu, kako je sjajno biti navijač Alkara ovih dana, a kako li će tek biti ako trupe Damira Milačića odu do kraja…

Silnu ljubav Alkar je dobio od svojih navijača uoči ovog polufinalnog dvoboja, koji su se kroz Liku probijali i po mećavi. Ništa ih nije moglo zaustaviti, baš kao ni Alkara koji je ispisao novu neopisivo lijepu stranicu sinjskog sporta i još jednom postao – ljubimac nacije. Bacite oko, košarkaška srca Hrvatske su uz nas, uz naše.

Pisali smo dosta puta da se emocija prema košarci u Sinju ne može izmjeriti. Da se košarka u Sinju voli na jedan poseban način. Onaj nekadašnji. Onaj koji ne poznaje granice. Onaj koji daje sve, a ne traži ništa. Onaj koji i dalje živi u Sinju. Koji se njeguje i ljubomorno čuva. Na ponos košarkaškom Sinju. Sportskom i ljudskom.

To je naša krajina. To je naša snaga. To je snaga Alkara.

Alkar je ponovno dospio u centar košarkaške pozornosti. Kako i ne bi. Čestitari su se izmjenjivali iz minutu u minutu, svi su htjeli dati svoj “palac gore” i barem na taj način odati priznanje. Slika s kraja utakmice, to veliko slavlje, taj let igrača prema navijačima. Ta sreća i veselje. Pa suze, puno njih, suze radosnice. Orilo se dvoranom – Mi smo Sinjani, Alkar je naš!

Pobjeda za povijest. Pobjeda za cijeli Sinj i Cetinsku krajinu. Pobjeda za najveće sinjske košarkaške legende – Stipu Vrcana i Mladena Pavića Kemba. Pobjeda za cijelu onu generaciju koja je 1984. godine povela Alkara prema besmrtnosti i koja je zakotrljala onu legendarnu o – najvećem malom klubu na svitu, kako je to onomad kazao Mosor. Pobjeda za sve koji su nosili ovaj nama sveti dres.

Ne, neće se Alkar zadovoljiti samo sudjelovanjem u finalu. Nije došao do tu da bi statirao. U to se možete kladiti. Kakav god da rezultat bude, jedno je sigurno – naši će igrači dati apsolutno sve što imaju. Dat će najbolje od sebe. Ponosno će nositi dres Alkara, natopit će ga znojem pa i krvlju ako treba. I stat će pred cijelu hrvatsku javnost uzdignuta čela i čista srca. Oni više ne mogu biti poraženi. Oni su za nas pobjedinici.

Teško je ne sjetiti se silnih najava, tih silnih stručnjaka o najslabijem Alkaru ikad, sigurnom putniku u drugi rang. Podcijenili su srce ovih mladih ljudi, ne zvijezda, nego pravih radnika i ljudskih karaktera. Podcijenili su trenerski “šmek” Damira Milačića. A on je samo radio, čekao i dočekao. Trenerska ikona. Nekada davno tuđi, a već odavno naš. Sada i vječno naš. Uno di noi. On je vjerovao najviše, gurao igrače do maksimuma i njemu idu najveće zasluge i najveća satisfakcija.

Sinjani će u subotu preplaviti Zabok. Napravit će pravu feštu pa nek i domaći guštaju. Nije da im se ovo svaki dan događa u gradu. A neće biti ni snijega putem. Prognoza je dobra. Neka bude pisme, neka se grla kvase i dlanovi troše. Ovo je sinjska noć koja će trajati. I neka traje.

A igračima, treneru i stručnom stožeru možemo poručiti samo jedno. Ponosni smo. Do neba smo ponosni na vas. Na svakog od vas. Pokazali ste nam onu lijepu, najljepšu stranu sporta. Donijeli ste nam romansu na Valentinovo. Kada je srce veće od planine. Cijela će država navijati za vas. Vi ste priča dana, tjedna i mjeseca. A sada, izađite na parket i podignute taj pokal. Budite priča godine i desetljeća. Postanite besmrtni.

Od 20 sati sva srca, sve misli i sva grla bit će uz vas! Nek pucaju mačkule, nek Gospe Sinjske zvona zvone, Sinjani su dobili nove šampione! Mi smo Sinjani, Alkar je naš!