Koncertom u Splitu započelo obilježavanje 1100 godina hrvatskoga kraljevstva

Izvor: Glazbena mladež Split / Foto: Maja Prgomet

Ako korijena nemaš, vjetar će te otpuhati, a i manji povjetarac će te pomaknuti. A da bi korijen imao, treba ga zalijevati i njegovati. Tako i svoju povijest moramo čuvati i prenositi mlađim generacijama, kako je niti jedan nemirni vjetar – a svjedoci smo vremena punih izazova – ne bi otpuhnuo. Splitsko-dalmatinska županija upravo zato večerašnjom izvedbom Akademskog zbora ‘Ivan Goran Kovačić’ započinje obilježavanje ove značajne godine u splitskom hramu kulture – poručio je župan Blaženko Boban uoči početka programa.

Izvedbom kapitalnog djela hrvatske zborske glazbe, Hrvatskom misom Borisa Papandopula, u ispunjenom Hrvatskom narodnom kazalištu Split, svečano je otvoreno obilježavanje 1100. godina hrvatskoga kraljevstva.

Koncertna izvedba, nastala u suradnji Splitsko-dalmatinske županije, Sveučilišta u Splitu i Glazbene Mladeži Split, donosi prezentaciju ovog velebnog djela na visokoj umjetničkoj razini u interpretaciji impozantnog Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, čijih devedeset pjevača, koliko ih je bilo na pozornici, zajedno sa istaknutim hrvatskim solistima – sopranistica Josipa Lončar, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Stjepan Franetović i bariton Marin Čargo – pod ravnanjem umjetničkog voditelja mo. Ivana Šćepanovića angažirano iznosi ovu zatjevnu partituru. Ambijent koji je vladao u publici zasigurno svjedoči da je ovo djelo pravi izbor za svečano obilježavanje početka važne nacionalne obljetnice.

Kada je skladao Hrvatsku misu u d-molu, op. 86, Boris Papandopulo (1906. – 1991.) imao je na umu praktičnost i tradiciju. Želja mu je bila približiti zborsku misu mjestima smanjenih izvođačkih mogućnosti (bez orgulja, a kamoli orkestra), oslanjajući se na obilježja hrvatskog a cappella pjevanja. Stoga je svoju misu Papandopulo namijenio velikome mješovitom zboru, uz četverolist solista koji čine sopran, alt, tenor i bariton. Iako se Misa po kvalitetama može ubrojiti u najuspješnije Papandopulove skladbe, zbog političkog konteksta dugo vremena bila je zanemarena u izvođačkoj praski i prešućivana u stručnoj literaturi. U Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu praizvelo ju je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo 1942., a posvećena mu je za proslavu 80. obljetnice od osnutka. Na prvoj stranici autografa Papandopulo ispod posvete bilježi 1939. kao godinu nastanka, iako je na samom završetku istog rukopisa zapisana 1938. kao godina skladanja. Tada je skladatelj boravio u Samoboru. Netom se vratio iz Splita, gdje je tri godine djelovao kao zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir te kao profesor u Gradskoj glazbenoj školi. U Splitu je imao prilike „upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje“, koje ga je nadahnulo „za mnoga duhovna glazbena djela“, ali mu Split desetljećima nije mogao uzvratiti. Bilo je interesa i pokušaja, a najbliže izvedbi stiglo je Hrvatsko narodno kazalište u Splitu koje je Misu uvrstilo u sezonu 1971./72. za čiju su izvedbu osim opernih pjevača angažirani i članovi splitskih crkvenih zborova, a skladatelj, koji je tada boravio u Kairu, povjerio je dirigentsku palicu Eduardu Tudoru. Rok izvedbe pomican je nekoliko puta, tiskani su plakat i program, ali je koncertna izvedba, najavljena i u nekim medijima, zahvaljujući političkim malverzacijama otkazana. Gjorgje Šaula na Radiju Zagreb objavio je da je izvedba zabranjena, pokušavajući objasniti kako naslov djela ne aludira na hrvatski nacionalizam nego na pridjev koji upućuje da tekst nije na latinskom ili staroslavenskom nego na književnom hrvatskom jeziku.

Upravo je glagoljaško pjevanje, koje se danas nalazi na UNESCO-ovom popisu nematerijalne kulturne baštine, proizašlo iz crkvenoga pjevanja na staroslavenskome jeziku te je već u srednjem vijeku uključivalo i pjevanje na živom hrvatskom jeziku. Elementi bizantskoga crkvenog i gregorijanskog pjevanja srasli su s tekovinama tradicijske glazbe užih geografskih područja na kojima se razvijalo, od Istre do uključivo srednje Dalmacije. Tradicija je to na koju se naslanja Papandopulo te uz pet stalnih dijelova mise, takozvanog ordinarija, dodaje još jedan nižući tako šest stavaka: Gospode pomiluj, Slava, Vjerovanje, Svet, Blagoslovljen i Jaganjče Božji.

Na koncertu su, uz zbor, nastupili i istaknuti solisti, sopranistica Josipa Lončar, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Stjepan Franetović i bariton Marin Čargo, a pod ravnanjem umjetničkog voditelja „Goranovaca“, mo. Ivana Šćepanovića.

‘Ova Hrvatska misa u d-molu napisana je za veliki mješoviti zbor, sopran, alt, tenor i bariton solo a cappella. Izvedba njenih šest dijelova traje otprilike jedan sat. Djelo je napisano a cappella, tj. bez ikakove pratnje bilo orkestra bilo orgulja. Time sam želio prije svega olakšati i pojednostavniti mogućnosti izvedbe, naročito kada će društvo s ovom Misom poći na koncertnu turneju u ostala mjesta Hrvatske, gdje nema uvijek na raspolaganju orkestra, pa ni dobrih orgulja. S druge pak strane želio sam naročito opet istaknuti, da je hrvatska zborna glazba pretežnim dijelom a cappella pjevanje. Naš narod pjeva bez instrumentalne pratnje, a poznata je činjenica da je baš takav način pjevanja za Hrvate karakterističan. Moje je skromno mišljenje, da je ova Hrvatska misa po svojoj glazbenoj i idejnoj koncepciji skladana na svoj poseban i individualan način i da će ona pridonijeti makar maleni kamičak u izgradnji naše vokalne, a naročito duhovne glazbene literature’ (Papandopulo).