Mihaela Jurković: Sjećanje

‘Mihe, Mihe – mali glasić me doziva.
Molim te, pričaj svima o meni. Ja sam jedna od 72 djece koja su tog dana ubijena.

Dugo sam iščekivala buru kao svoju muzu, a riječi su mi zapisane duboko u duši. Put do njih je zapravo jednostavan – moram se osamiti, zatvoriti oči i prepustiti se. Dubok udah, dug izdah i riječi mi se ispisuju kao na nekakvom filmu. Vidim ljude, nasmijanu djecu, zerdalije u cvatu, vrbe koje listaju. Odjednom, kao da započinje druga scena neke predstave…

Znaš, taj dan mi je bio najgori. Probudio me jak vitar. Nikad nije tako puvalo. Bojala san se. Ladno mi je. Mama me uzela blizu sebe, kaže mi da još malo spavam. Ali ne mogu. Čula san da je ćaća negdi otiša. Spominju neki rat, ja ne znan šta to znači.

Bura zapuše, nosi maslačak svud po selu. Čuju se krikovi. Plač. Ispaljeni meci. Jecaji. Vidi se krv, dah koji mrzne na hladnom zraku, dim zapaljenih kuća.

Vidila san ljude kako trče, ka da se sakrivaju. Mama mi je stavila ruke na uši, ali svejedno san čula. Nešto puca. Sve je tako glasno. Neki čovik viče, al ne razumin šta govori.

Misli mi lutaju, prolaze mi pred očima slike nekih meni nepoznatih ljudi, ali osjećam da su to oni. Jedna malena djevojčica nosi mi maslačak. Nasmijana je. Želi mi nešto šapnuti…

“Nemoj me zaboraviti, pričaj svima o meni.”

Ta djevojčica glas je koji je u meni, davno dano obećanje, testament zapisan u pogledu.

Moli za mene, za nas – kaže mi. Uzela me za ruku i vodi me kroz sjećanje koje nije moje, a sasvim je moje. Skupina ljudi, rekla bih njih 299, govore mi “hvala”.

U kutu sjedi moj djed, s onim njegovim smješkom koji mi kaže:

“Mile moja, ponosan sam.”

Oni su u Raju, ali ne zaboravimo ih. Pomolimo se za njih, čuvajmo uspomenu na sve njih.

Zapalimo svijeće, nek im se osvijetle putevi Vječnosti.’

Mihaela Jurković