U Trilju predstavljanje knjige Magde Maver ‘Komunističke egzekucije i progoni solinskih HSS-ovaca’

Ogranak Matice Hrvatske u Splitu poziva na predstavljanje knjige autorice Magde Maver ‘Komunističke egzekucije i progoni solinskih HSS-ovaca’.

Predstavljanje će se održati u četvrtak, 30. travnja, u Gradskoj knjižnici u Trilju (Ulica Poljičke Republike 17a), s početkom u 18 sati. Knjigu će predstaviti Magda Maver i Matko Marušić.

Više o knjizi možete pročitati u nastavku teksta koji nam je dostavila autorica Magda Maver.

Komunističke egzekucije i progoni solinskih HSS-ovaca

Hrvatska seljačka stranka (HSS) imala je značajnu ulogu na području Solina tijekom prve polovine 20. stoljeća. Solinski bazen bio je jedno od rijetkih mjesta u Dalmaciji s tako snažnom i čvrstom organizacijom HSS-a, koju je predvodila skupina od dvadesetak mladih ljudi. Njihov vođa bio je Marin Kljaković, a među istaknutijim članovima bili su: Tonko Vuleta i Dinko Grubišić.

Tonko Vuleta (19. lipnja 1916. – 20. kolovoza 1943.), bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke (HSS) u Solinu tijekom prve polovine 20. stoljeća. je povijesna ličnost HSS-a i hrvatski junak. Bio je sljedbenik i aktivist politike HSS-a, koja je tad bila narodni pokret koji je objedinio stoljetnu borbu hrvatskog naroda za slobodu i stvaranje vlastite države. U Hrvatskoj za koju se Tonko borio trebala je vladati parlamentarna demokracija kao polazište za provođenje socijalnog nauka braće Radić, tj. demokratska načela, pravda i ravnopravnost svih građana. Bio je odani hrvatski domoljub i borac za istinu i pravdu. Borio se za ostvarenje povijesnog sna hrvatskog naroda o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Tonko je pojedinačna žrtva komunističkog nasilja, a takvih je žrtava bilo mnogo, mnogo. Bio je tajnik HSS-a u Solinu i usudio se suprotstaviti: godine 1941. organizirao je pobunu protiv jugoslavenskih oficira na Vagnju, vjerujući u pravo svog naroda da odlučuje o vlastitoj sudbini. Komunisti mu to nisu oprostili i ubili su ga čim su za to dobili prigodu.

Ante Tonko Vuleta ( 19. 6. 1916. – 20. 8. 1943. ), ubijen u atentatu dok se kupao u rijeci Jadru.

Dva brata moje majke, Tonko i Nikola Vuleta, pali su pod, bezdušnom komunističkom rukom. Tonko je kukavički ubijen atentatom dok se, bezbrižno i nenaoružan , kupao u rijeci Jadru. Nikola je, boreći se protiv Nijemaca na Braču, bio teško ranjen. Njemu je presudilo njegovo prezime. Samo stoga što je bio Tonkov brat, namjerno je ostavljen da iskrvari. Dok su drugi ranjenici prebacivani na Vis, njemu je bila uskraćena pomoć. O toj strašnoj nepravdi krišom je svjedočio obitelji Vuleta tadašnji solinski poštar, Lovre Čurepić, drhteći i sam za vlastiti život, svjestan da je istina u to vrijeme značila smrtnu opasnost. Iz njegove tišine danas odjekuje istina snažnija od riječi. Sudbina braće Vuleta ostaje bolni dokaz da je ideologija bila uzdignuta iznad čovjeka, iznad pravde, iznad samog prava na život.

Dinko Grubišić (1912. – 1943.) je naslijedio Tonka Vuletu na mjestu tajnika HSS-a. Bio je svjedokom atentata na Antu Tonka Vuletu jer se skupa s Tonkom kupao na rijeci Jadru. Kad su zlikovci zapucali, Dinko je skočio i zaronio u rijeku i tako se uspio spasiti.

Dinka Grubišića, člana HSS-a, su partizani nakon nekog vremena odveli u Kučine i nakon dva dana su ga vratili kući mrtvog. Nadalje, njegovo odvođenje od strane partizana i smrt u nejasnim okolnostima otvara pitanja o pravdi, motivima i metodama koje su korištene tijekom Drugog svjetskog rata. Sama činjenica da je njegova obitelj ostala bez odgovora i suočena s nepravdom samo dodatno naglašava težinu tragedije. Njegovoj majci Andri Grubišić poslije su nudili boračku mirovinu koju je ona s gnušanjem odbila. Odbijanje boračke mirovine ima duboko simboličko značenje. Time je njegova majka pokazala moralnu snagu i dostojanstvo unatoč osobnoj tragediji. Njeno odbijanje može se tumačiti kao čin protesta protiv sustava koji je u njenim očima odgovoran za smrt njenog sina. Time je poslala snažnu poruku koja nadilazi osobnu bol – da se pravda i čast ne mogu kupiti.

Katalinića brig je u najmračnijim vremenima komunističke represije bio simbol patnje, bola i nepravde. To nije bio običan zatvor, to je bilo mučilište, gdje su ljudi gubili zdravlje, dostojanstvo, razum… Neki zauvijek. Danas, u znak sjećanja na nevine žrtve tog režima, ta staza nosi ime Prilaz žrtava komunizma, ali ni tisuće riječi ne mogu opisati strahotu koja se ondje odvijala. Pod starim zatvorskim zidovima, u ćelijama ispod razine mora, vladala je vlažna tama. Zatvorenicima je neprestano kapala voda po glavi, ta sitna, uporna kapljica koja je u svojoj beskrajnoj monotoniji bivala oružje mučenja, zvuk koji je razarao tijelo i duh.

Tako je 1952. godine Ivan Bralić, solinski HSS-ovac, proveo paklenu godinu u tim neljudskim uvjetima. Ni nakon toga nije bilo kraja njegovim patnjama. Poslan je u šibenski zatvor još tri mjeseca, jer režim nije opraštao onima koji su mislili drugačije. Njegova djeca, Sjajna i Berko, viđala su ga samo s udaljenosti, jednom tjedno, na terasi tadašnjeg suda, kada bi zatvorenicima dopuštali šetnju. Taj prizor, ta nemoć, ta udaljenost, zauvijek su im se urezali u sjećanje. Na suđenju, dok su slušali lažne optužbe protiv svog oca, mala Sjajna gušila se u suzama, brišući suze s lica, dok joj se na jagodicama nisu stvorile kraste. Bila je to bol djeteta koje gleda kako joj oca uništava okrutna ruka režima. A za što su ga optužili? Što je bio njegov „zločin”? Nije htio pokleknuti, nije htio ući u Komunističku partiju. Rekli su da nosi cipele od prave kože koje škripe i kaput od krombi tkanine (Crombie kaput je klasičan, elegantan kaput koji potječe iz Ujedinjenog Kraljevstva. Ime je dobio po brendu Crombie, škotskoj tvrtci koja proizvodi kvalitetne vunene tkanine i kapute od 1805. godine.) „Luksuz”, rekli su, neprikladan za čovjeka koji ne šuti i ne pokorava se. A on je bio samo mesar, radnik, čovjek koji je pošteno zarađivao za kruh. Ali to nije bilo dovoljno za one koji su željeli njegov slom.

Višekratno su ga otpuštali s posla jer su ga smatrali nepoćudnim. Stalno su dolazile naredbe iz komiteta SK: „Otpustite ga!”. Ali i tad je bilo rijetkih ljudi koji su imali srce kao Ivanov nekadašnji čobanin, koji je postao direktor Jadra i Ivanu dao posao. Kad bi ga opet otpustili, našao bi mu mjesto tadašnji direktor Mesoprometa, sve dok ponovno ne bi stigla partijska naredba da ga se otpusti s posla. Bio je to iscrpljujući krug progona, gladne djece i straha za sutra. Odveli su ga u partizane, u Istru, ali ni tamo nije bilo mira, pa mu je sudbina namijenila jednog dobrog čovjeka iz Vele Luke, s kojim je uspio pronaći način da preživi. Od 1955. do 1958. godine u Veloj Luci je opskrbljivao vojsku, hotel i mještane mesom, dok su njegova žena i djeca kod kuće gladovali. Da nije bilo njegovog brata Ante, tko zna kako bi završili…

I tako je trajala njegova borba. Borba za kruh. Borba za goli opstanak u državi koja ga je željela slomiti samo zato što nije htio kleknuti pred diktaturom. Na kraju se ipak zaposlio u Mesoprometu i ondje ostao do kraja svog radnog vijeka.

Joskan Gašpić, prijatelj Ivana Bralića iz HSS-a, proveo je tri godine u zatvoru u Lepoglavi. Njegov „zločin?” Vozio je njemačkog oficira. To je bilo dovoljno da mu se uništi život.
Bila su to vremena u kojima su ljudi nestajali, vremena kad su komunisti mogli uništiti obitelj jednim potpisom ili udarcem pečata. Okrutna, mračna, bezdušna vremena u kojima nije bilo mjesta za one koji su se usudili misliti vlastitom glavom.

U hrvatskom su društvu dugo postojale suprotstavljene naracije. Tako su jedni glorificirali komunističku vlast, a drugi isticali stradavanja nacionalno opredijeljenih pojedinaca i skupina. Međutim, istina nije crno-bijela, a nijedna patnja ne smije biti zanemarena. Pomirba nije zaborav, nego priznavanje svih žrtava i učenje iz prošlih pogrešaka da bismo izgradili pravednije društvo. Temelji se na pravdi, istini i međusobnom poštovanju. Zato ova knjiga naglašava važnost povijesne istine, pravde i zajedničkog sjećanja, ali bez poticanja novih podjela. Istražuje mučenja, likvidacije i progone političkih neistomišljenika, posebice članova HSS-a, tijekom Drugog svjetskog rata, ali njezina svrha nije produbljivanje sukoba ili poticanje novih podjela, nego razumijevanje povijesti kao temelja za pomirbu i zajedničku budućnost. Moj cilj nije bio navesti bilo koga na promjenu vlastitih uvjerenja, nego stvoriti prostor gdje se različiti pogledi mogu čuti, razumjeti i prihvatiti kao dio zajedničke povijesti. Jer upravo je to za Hrvate temelj dugoročnog mira i stabilnosti.

Danas, kad svijet svjedoči novim podjelama i političkim napetostima, ključno je shvatiti da nas isključivo poštovanje različitih pogleda i priznavanje boli svih strana može dovesti do istinskog jedinstva. Knjiga nije napisana da bi sudila, nego da bi potaknula dijalog, razumijevanje i iskreno suočavanje s prošlošću kako bi budućnost bila oslobođena tereta ideoloških sukoba.