Fra Jozo Župić: Dva vuka u nama

Malo prije pročitah na portalu Ferate zanimljiv i poražavajući članak pod naslovom: ´Glas mladih Sinja: čak 15 od 20 učenika u razredu osjeća težak pritisak i tjeskobu´.

Nije to pojava samo u Sinju. Tu pojavu, nažalost, i mi u tuđini osjećamo kod naših mladih. Neću ići daleko u razloge, ali bih svakako želio donijeti jednu zanimljivu priču koju sam čitao i koja mi se duboko usjekla u pamćenje, pa možda i svim čitateljima Ferate bude zanimljiva, a ona glasi:

Uz pucketajuću logorsku vatru sjedili su stari Indijanac i njegov unuk. Noć je bila tiha i mirna. Zajedno su gledali plamene jezike logorske vatre, kao da u tami plešu. Dječak je prekinuo šutnju i rekao: ‘Djede, pogledaj kako svijetle plamenovi. Izgleda kao da se bore protiv  tame i kao da žele pobijediti tu tamu.’

Djed se mudro nasmiješio.
‘Da, moj dječače. Upravo kao dva vuka, koja svi mi nosimo u sebi.’

‘Vukovi? Na koje vukove ti misliš?’, pitao je unuk velikih očiju.  Djed je počeo objašnjavati:

‘U svakom od nas žive dva vuka. Jedan je bijel – on predstavlja  ljubav, hrabrost, nadu, radost i sućut. Takoreći dobro, koje svi mi nosimo u sebi.’

‘Drugi vuk je crn’, nastavio je djed dalje. ‘On se hrani strahom, bijesom, zlobom, požudom i gorčinom. On utjelovljuje tamne strane, koje puno puta osjećamo u nama. Svakog dana ova dva vuka bore se međusobno u nama, kao plameni jezici logorske vatre.’

Dječak je zamišljeno gledao u vatru i konačno upita: ‘Koji vuk pobjeđuje?’

Djed se najprije nasmijao, a onda se uozbiljio.
‘Onaj kojega hraniš, moj dječače. Vuk, kojemu poklanjaš pažnju.’

Fra Jozo Župić