Viteško alkarsko društvo spasilo unikatnu kočiju iz 1873. godine

U dvorištu Alkarskih dvora izložen je vrijedan eksponat – unikatna kočija iz 1873. godine. Nakon više od deset mjeseci rada, kočiju tipa ‘Viktorija’, koja je proizvedena prije čak 153 godine u  poznatoj tvornici ‘Gustav Koller’ u austrijskom Grazu, obnovio je sinjski restaurator Ognjen Kolak

Riječ je o vjerojatno jedinom sačuvanom i funkcionalnom primjerku ove kočije u svijetu, a njenu vrijednost najbolje potvrđuju podaci dobiveni iz austrijskih muzeja u kojima se navodi da je Gustav Koller proizvodio vrhunske kočije, no u svojim zbirkama nemaju sačuvan niti jedan jedini primjerak. Starost kočije potvrđuje i podatak da je tvrtka koja je proizvela njezine ‘federe’ prestala raditi 1900. godine zbog stečaja.

Ognjen Kolak nam je kazao kako je posao biti dugotrajan i mukotrpan, jer je kočija bila u izrazito derutnom stanju.

‘Neke stvari smo morali naučiti kako se rade i tek kada smo naučili, onda smo to primjenjivali u obnovi, onako kako su ti meštri radili. Nije sve baš identično, jer nismo mogli postići te uvjete, na primjer savijanje blatobrana koji su se savijali strojem na paru, a mi to nismo mogli postići’, kazao je Kolak.

U cijelom procesu pazilo se na svaki detalj kako bi se zadržala stopostotna autentičnost, pa je kočija restaurirana s vizijom da sutra s ponosom može stajati u Muzeju Sinjske alke. Ipak, zbog ograničenih financijskih sredstava napravljeni su minimalni, jedva vidljivi kompromisi – umjesto preskupe prave kože, za tapeciranje je korišten vizualno identičan i pristupačniji materijal.

Uz golemi trud glavnog majstora Ognjena Kolaka, ključne uloge odigrali su Marko Vuković Lača, koji je radio na mehanici i Miro Gusić, koji je bio zadužen za precizno tapeciranje unutrašnjosti.

Od novih detalja na kočiji se ističu tek novi  pokrov i natpis o godini obnove, koji stoji uz restaurirani povijesni grb Viteškog alkarskog društva iz vremena kada je kočija izvorno napravljena. U unutrašnjost konstrukcije ostavljeno je i pismo namijenjeno budućim generacijama koje će kočiju jednog dana, kada današnjih majstora više ne bude, ponovno rastavljati i popravljati. Zadnja rečenica u pismu, čiji je tekst javnosti nepoznat, pokazuje s kolikom emocijom je restauracija napravljena, a ona glasi: Želja nam je da uživate u Alki kao što smo i mi uživali’. Na skrovitom mjestu u kočiji potpisala su se trojica restauratora, a među njihova imena uvrstili su i ime svog prijatelja Gorana Šabića, koji je preminuo netom nakon završetka restauracije.