Hrvatin Vugdelija: Mojim Svim svetima i Gali

‘Kako drukčije kazati nego hvala,
za svaki put kada nisam bio sam.
Za ono dite malo što pred crkvom stoji
koje ne zna još komu pripada
a vi ste znali.
I čuvali ga.

Galo moja, u tvom imenu čuvaju se ljudi.
Kad ga izgovorim,
sjetim se ruku koje su me dizale,
čujem one glase idi kući,
zdravomarija zvoni.

Tu sam prvi put sklopio ruke.
Gledao starije kako Boga mole,
i pokušavao biti kao i oni.
Nisam znao što svaka znači riječ,
ali sam siguran bio,
jednog dana i meni će Bog sve biti.

Razumijem danas zašto sve to.
Kada nečiji glas zadrhti.
Pred oltarom kada muk nastane.
Čovik donese cili život,
a uspije reći: Bože, pomozi!

O Svi sveti, zaštitnici moji,
koliko pred vas generacija prođe.
Koliko majčinskih briga,
koliko očevih uzdaha,
koliko imena po bilom svitu,
koje bi sve dali da još jednom vide Galu.

Danas vam i ja donosim sebe i svoje.
Čuvajte mi one koje ne vidim.
One koje još mogu zagrliti.
Dok još uđem u kuću, a priča se čuje.
Posebno one koji me pitaju,
Jesi li gladan? Kako si mi?

A one kojih više nema,
čiju stolicu u kući još uvik čuvam.
Primite u Božju blizinu i Majčinsku brigu.
Nemojte im zaboraviti reći,
još su tu u pričama i reri.
Jer i pomislimo u najlipšem danu,
da su barem tu sada.

Galo, lipo moje selo,
mogu ja poći daleko.
Naučiti imena drugih ulica,
prolaziti drugim cestama.
Ali ja kada čujem zvona tvoja,
u meni se probudi još one misli,
uđeš u kuću punu radosti.

To bi Bože mili,
bar još jedan put.

Zato danas molim za svakoga,
za upaljeno svitlo u kući.
Za stolove oko kojih još svita ima,
posebno za one uz koje večeraju sami.
Mladi koji odlaze,
stari koji ih čekaju,
za svakoga kome je teško,
a nikomu osim Bogu ne govoru.

O Svi sveti Božji,
čuvajte nas.
Na putovima našim. Da ne izgubimo sebe.
Da nam ponos ne zatvori vrata kuća naših,
da znamo reći oprosti, dok još imamo kome.

A mene, koji ću poći daleko,
uvik podsjećajte čiji sam i odakle.
Neka u onome koje živim
prepoznaju i kažu, dobri ti si iz Gale.

Jer uvik ću kazati, moja Gala.
Suze će padati.
Jer puno je ljudi u te dvije riječi.
Toliko ljubavi i milosti.
I sve ono kad pođem od kuće,
sa sobom nosim.

Svi sveti, čuvajte mi ih.
Sve moje. Bliže i daljne.
I ovu zemlju,
na kojoj sam naučio ljubiti Boga i ljude moje.’

Hrvatin Vugdelija (1. studenoga 2026.)